Publicista i istraživač istorije Jovan Markuš kazao je u intervju za portal IN4S da je identitet današnje Crne Gore baziran na antisrpstvu, mržnji i falsifikatima. Markuš je ukazao da se narod u Crnoj Gori, do nasilnog preuzimanja vlasti od strane komunista, izjašljavao kao Srbi.„Kada je u pitanju jezik, prema dokumentima koje posjedujem, od nastanka Crne Gore pod tim imenom tj. od 1482. do 1953. godine ovdje se govorilo srpskim jezikom i pisalo ćirilicom, koji je bio i službeni ili zvanični jezik. Postoji kratak period za vrijeme fašističke okupacije Crne Gore kada su u okupacionoj štampi preimenovali srpski jezik u crnogorski”, naveo je Markuš. Prema njegovim riječima, u današnjoj Crnoj Gori na djelu je bjesomučno falsifikovanje istorijskih činjenica.„Pojedini dukljansko-montenegrinski istoričari i aktivisti sa zvučnim titulama ne bježe ni od najdirektnijih falsifikata i ništa im nije sveto“, istakao je Markuš.
Kako je kazao, trenutna parlamentarna većina ipak ne može da promijeni istorijske činjenica za koje postoje materijalni dokazi.
„Oni mogu da nacrtaju Miki Mausa na zastavi i Paja Patka u grbu i da to usvoje u Skupštini Crne Gore, ali to ne znači da su Miki Maus i Paja Patak bili simboli u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori“, naveo je Markuš.
On je ukazao da je na djelu pokušaj razaranja pravoslavlja u Crnoj Gori s ciljem unijaćenja, odnosno prevođenja pravoslavaca u katolike.
Markuš smatra da Crna Gora treba da bude vojno neutralna, kao i da se prilikom odlučivanja o eventualnom članstvu u NATO nikako ne smije zaobići neposredno izjašnjavanje građana.
Mržnja prema svemu srpskom
1. S obzirom na sadržaj udžbenika i kako izgledaju nastavni programi u obrazovnim institucijama u Crnoj Gori, kojima se potire sve srpsko u Crnoj Gori, da li treba da budemo debelo zabrinuti ili možemo očekivati svijetlu budućnost?
Prije desetak godina (2003) u organizaciji Ministarstva prosvjete kružila je po školama anketa o etničkom porijeklu nastavnika i učenika, a istovremeno u institucijama kulture anketa za sociološka ispitivanja koja traži odgovor o nacionalnosti (narodnosti). Kada čovjek pročita ponuđene odgovore na anketnom listiću logično je da se zapita da li su postavljena pitanja potpuno jasna sastavljačima i organizatorima sprovođenja ankete i da li nastavnici i profesori razlikuju pojmove o kojima su čak i djeca trebala da se izjašnjavaju? Kako da nastavnik ili profesor objasni djetetu nešto što ni njemu nije jasno, i kako se izjašnjavati o nečemu, a da ti nije jasno o čemu se izjašnjavaš?
Za razliku od danas, u vrijeme nezavisne države Kraljevine Crne Gore veoma dobro su naši preci znali razliku pojmova narodnosti (nacionalnosti), vjere i državljanstva (podanstva), u šta se nije teško uvjeriti kada se pogledaju službena dokumenta i udžbenici iz tog vremena. Lično sam za sebe sprovodio neku vrstu ankete sa ljudima koji su završili fakultete i zaprepašćen sam da od njih stotinak, njih preko 90 odsto nije znalo razliku između naroda i nacije (narodnosti). Kako onda od manje obrazovanog čovjeka očekujemo korektan odgovor?
Ovu manipulaciju sa terminima komunisti su perfektno sproveli u djelo, a neokomunisti samo nastavili. Naši preci su odlično znali da su nacionalno Srbi, a da su Crnogorci kao dio naroda koji živi u državi Crnoj Gori, tj. državljani. Dovoljno je uporediti rezultate nekoliko karakterističnih popisa pa da stvari postanu jasnije.
Na prvom popisu u Knjaževini Crnoj Gori 1909. godine, osim Srba i Albanaca druge narodnosti (nacije) nije bilo, ni jezika osim srpskog i albanskog. Srba je bilo 94,38 % a Albanaca 5,61 %. Iz službenih isprava vidimo da su se građani po narodnosti izjašnjavali kao Srbi ili Albanci; po vjeri kao pravoslavci, muhamedanci ili rimokatolici, a po podaništvu (državljanstvu) kao Crnogorci. Znači, naši preci smatrali su se Srbima, kao dijelom srpske nacije (narodnosti) a Crnogorcima kao državljani (podanici) Crne Gore. U ovome nema nikakvog dvojstva ličnosti, već je riječ o različitosti pojmova; još manje to odslikava suprotnosti između srpstva i crnogorstva.
Prvi put u istoriji Crne Gore fašističke okupacione vlasti poslije 1941. godine u službenim ispravama (čije originale posjedujem), promijenile su Crnogorcima nacionalnu pripadnost. Umjesto srpske narodnosti (nacije), uhapšenim građanima su upisivali crnogorsku narodnost (Nazionalita: montenegrina), koja do tada nije bila upisana ni u jednoj službenoj ispravi iz vremena Knjaževine i Kraljevine Crne Gore.
Na prvom posljeratnom popisu u komunističkoj Crnoj Gori 1948. godine (za vrijeme Informbiroa) popisani su građani kao: Srbi 1,78%, Albanci 5,15%, Crnogorci 90,67% i Hrvati 1,80%. Muslimani kao nacija pojavljuju se na popisu prvi put 1981. a Bošnjaci tek 2003. godine. Ovo su činjenice koje nije teško provjeriti. Zaključke ostavljam čitaocima.
Kada je u pitanju jezik, prema dokumentima koje posjedujem, od nastanka Crne Gore pod tim imenom tj. od 1482. do 1953. godine ovdje se govorilo srpskim jezikom i pisalo ćirilicom, koji je bio i službeni ili zvanični jezik. Postoji kratak period za vrijeme fašističke okupacije Crne Gore kada su u okupacionoj štampi preimenovali srpski jezik u crnogorski.
Danas u vlasti kažu, Crna Gora je država pa je normalno da jezik bude crnogorski. Zar Knjaževina i Kraljevina Crna Gora nije bila suverena država u kojoj je zvanični jezik bio srpski? Šta sjutra ako se npr. formira država Cetinje, poput države San Marino ili Andore, da li će u njoj službeni jezik biti cetinjski ? Koliko mi je poznato ne postoji neki sanmarinski a ni andorski jezik. Ovo mi liči na onu narodnu „ vidjela žaba da se konj potkiva pa hođe i ona“.
Sa ovako naopakim nastavnim programima u obrazovnim institucijama, u kojima se potire sve srpsko u Crnoj Gori, treba da budemo više nego debelo zabrinuti i ne možemo očekivati svijetlu budućnost?
Šampioni u falsifikovanju
2. Često ukazujete na brojne istorijske falsifikate koje lansira aktuelna vladajuća ideologija u Crnoj Gori – bilo da su u pitanju državna himna, zastava, tzv. Božićna pobuna, „obnova“ nezavisnosti 12. jula na Cetinju… Da li se onda može reći da se u današnjoj Crnoj Gori realizuju programi Musolinija Sekule Drljevića, Ante Pavelića, a sve pod plaštom demokratije i evropskih integracija?
Ukazujem na brojne falsifikate imajući na umu kako su u istoriji nekada zabilježeni lažni podaci, postajali poslije izvjesnog vremena dokumenta koja su uzimana kao nesporne činjenice. Poznato je ko su bili majstori tog posla kroz istoriju. Ako ne ukazujemo i ne osporavamo činjenicama, današnje falsifikate, onda bi oni takođe mogli jednog dana postati dokumenta na koje će se neko pozivati kao na nesporne činjenice. Takođe, selekcijom dokumenata kao i citiranjem samo dijela dokumenta današnji dukljansko-montenegrinski istoričari lažno predstavljaju prošlost i na taj način za dnevno političke potrebe ustvari falsifikuju istorijska događanja i „ ispiraju mozgove“ neukima, a i obrazovanima koji nemaju vremena da se detaljnije posvete određenim temama. Pojedini dukljansko-montenegrinski istoričari i aktivisti sa zvučnim titulam, ne bježe ni od najdirektnijih falsifikata i ništa im nije sveto.
Cenzurisanje Njegoša prvi je otpočeo doskorašnji predsjednik Matice crnogorske Branko Banjević. On je 1969. godine u knjizi Plam u plamu, gdje je kao autora naveo Njegoša, izvršio cenzuru i „redigovanje“ Njegoševih pjesama jednostavno izbacujući „inkrimisane“ riječi: Bog, Srbin i srpski.
Istoričar „revolucionarnog radničkog pokreta“, nekadašnji radnik arhiva CK SKJ u Beogradu i nekadašnji direktor Državnog arhiva na Cetinju, prof. dr Dragoje Živković je 1989. godine objavio knjigu Poltički testament kralja Nikole, gdje uopšte nije prezentiran kraljev testament, već nečija „verzija prepisa“, u stvari Živkovićeva želja kako bi trebalo da izgleda kraljev testament. Međutim, izgubio je iz vida jednu neospornu činjenicu – da je odmah po kraljevoj smrti 1921, u listu Balkan, kraljev testament javno publikovan i da u legatu kraljevog ministra dr. Pera Šoća, na Cetinju, postoji prepis upravo tog testamenta iz 1921.godine. U mojoj knjizi Povratak Kralja Nikole I u otadžbinu dokumentima je dokazano što je sve u svojoj knjizi i na koji način pok. Živković falsifikovao .
Dokle se ide sa falsifikatima dovoljno govori podatak da nekadašnji portparol Socijaldemokratske partije Novak Adžić smješta neki osušeni brijest, koji je nestao krajem 19. vijeka, u 1918. godini, da bi dokazao kako su taj „istorijski brijest“ navodno „ubili“ braća Srbijanci. O svim njihovim falsifikatima dala bi se napraviti podebela knjiga
Pored mnogo loših, u svemu ovome ima i jedna dobra strana, jer se odvaži poneko od istinoljubivih istoričara pa publikuje nepoznata dokumenta koja stvari pokazuju u pravom svijetlu i time ruše dukljansko-montenegrinske projekte, koji počivaju na poluistinama i neistinama. Na primer, stalno pričaju i kao da plaše narod Načertanijem Ilije Garašanina, kao „velikosrpskim“, maltene i danas tajnim projektom. Međutim, treba pročitati projekat „Slavjano-Serbskog carstva“ koji je predložio Sveti Petar Cetinjski 1807. godine, a to znači 37 godina ranije od toliko napadanog Načertanija. Na osnovu njega da se zaključiti da je upravo Sveti Petar Cetinjski tvorac projekta Srpske nacionalne države, a to znači da je Srpstvo na ovim prostorima autentična narodna misao, autentično nacionalno osjećanje koje izvire upravo sa Cetinja i koje nam nije ni od koga nametnuto, kako bi dukljansko-montenegrinski političari i istoričari to željeli da prikažu.
Još prije razbijanja državne zajednice Crne Gore i Srbije, dalekovidiji su upozoravali da identitet nove Crne Gore, zasnovan na trećem referendumu u istoriji Crne Gore 2006. godine, neće biti građen kao specifično srpski, ni kao nesrpski, nego sistemski nametan kao antisrpski. Iz današnje perspektive, vidi se da su se ta upozorenja pokazala kao potpuno opravdana? Na osnovu nespornih dokumenata proizilazi da ono što nije uspjelo da se sprovode u Crnoj Gori za vrijeme okupacione vlasti fašističke u Drugom svjetskom ratu(1941-1943) sprovodi se pod ovom vlašću. Ko ne vjeruje neka pročita okupacione listove Zeta i Glas Crnogorca i vidjeće da originalni „izumi“ ove vlasti nijesu: dukljansko-montenegrinski, umjesto srpskih i zetskih korijena, crnogorska nacija, crnogorski jezik, ratna zastava umjesto državne…itd.
Trenutna parlamentarna većina ne može da promijeni istorijske činjenica za koje postoje materijalni dokazi. Oni mogu da nacrtaju Miki Mausa na zastavi i Paja Patka u grbu i da to usvoje u Skupštini Crne Gore, ali to ne znači da su Miki Maus i Paja Patak bili simboli u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori.
3. Ne čini li Vam se da je frapantno da brojne nevladine organizacije, posebno one koje se bave ljudskim pravima, kao i razni tzv. nezavisni mediji, godinama uporno ćute, pa čak i aplaudiraju i podstiču, svakovrsne šikane pravoslavnog sveštenstva i članova njihovih porodica, kao i zatiranje svega srpskog u Crnoj Gori?
Tačno je da se u Crnoj Gori krši Opšta deklaracija o pravima čovjeka UN, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Zaključni dokumenti KEBS-a, a o tome ćute pravosudne institucije u Crnoj Gori, Helsinški odbor u Crnoj Gori, nevladine organizacije za demokratiju i ljudska prava, kao i razne političke organizacije koje „pukoše“ od demokratije. Ćute državna i „nezavisna“ sredstva informisanja. Kao da je zavladala zavjera ćutanja i jednostavno nema građanske hrabrosti da se kaže istina o onome što se već duže dešava oko nas.
Ne treba biti mnogo pametan da bi se došlo do zaključka da se ne radi o slučajnim incidentima, već o planski usmjerenim napadima i organizovanom gaženju ljudskih, vjerskih, pa čak i dječijih prava. Kako policija da objasni činjenicu da se prilikom provala i obijanja crkava u vlasništvu Mitropolije crnogorsko-primorske u blizini nalaze njihovi inspektori koji ne reaguju?
Ako pratite tokove novca biće vam jasno šta se dešava. Da bi čovjek korektno i precizno mogao da odgovori na ovo pitanje mora da zna tokove novca, kojim se finansiraju te brojne nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima, kao i razni tzv. nezavisni mediji, koji godinama uporno ćute, pa čak i aplaudiraju i podstiču, svakovrsna šikaniranja pravoslavnog sveštenstva i članova njihovih porodica, kao i zatiranje svega srpskog u Crnoj Gori.
Sjutra će svi oni teško moći da objasne da nijesu svojim ćutanjem, aplaudiranjem i podsticanjem svakovrsnih šikaniranja bili saučesnici u gaženju elementarnih ljudskih prava garantovanih Poveljom UN.
Agresivni pokušaj unijaćenja
4. Aktuelna crnogorska vlast potpisala je ugovore sa svim vjerskim zajednicama, osim sa najvećom – Srpskom pravoslavnom crkvom. Čime se to SPC „zamjerila“ vlastima u Crnoj Gori, pa je zaslužila jedan takav status?
Ne radi se ovdje o „zamjeranju“ SPC vlastima u Crnoj Gori već o sprovođenju zamišljenog projekta dukljansko-montenegrinskih fanatika. Kada je u pitanju Pravoslavna crkva, od nastanka Crne Gore pod tim imenom do naših dana, niko nije stvarao destruktivne pseudo-religiozne organizacije za razaranje pravoslavlja..
Ovaj novi model za unijaćenje pravoslavaca u Crnoj Gori, koji pokušava da se sprovede preko nevladine organizacije prijavljene u stanici policije koju su nazvali „ CPC“ ima svoj uzor u NDH kada je ustaška država pokušala da stvori Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Pored preduzetih mjera na promjeni bića Crne Gore za vrijeme fašističke okupacije Crne Gore 1941. godine, vjerovatno je trebalo da uslijedi i realizacija ideje o “Autokefalnoj unijatskoj Crnogorskoj crkvi“ čiji je glasnogovornik bio Savić Marković Štedimlija. Po uzoru, na “Autokefalnu Hrvatsku pravoslavnu crkvu“, koja je završila kao i njen osnivač Ante Pavelić, trebalo je stvoriti “Autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu“. Inače, Štedimlija je bio urednik “Glasa pravoslavlja“, organa “Autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve“, i faktički administrator ove silom ustaške vlasti promovisane crkve“. O ovoj “crkvi“, u knjizi “Pravoslavni“, hrvatskog rimokatoličkog teologa dr Juraja Kolarića piše sljedeće: “Ante Pavelić izjavio je 28. veljače 1942. u saboru da ‘u pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti Srpske pravoslavne crkve’. Zatim je 3. travnja 1942. donesena “Zakonska odredba o osnivanju autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve, a na temelju te odredbe proglašen je 5. lipnja 1942. Ustav Hrvatske pravoslavne crkve. Za poglavara Hrvatske pravoslavne crkve bio je postavljen ruski emigrantski arhijerej, bivši arhiepiskop jekaterinoslavski i novomoskovski Germogen, koji je bio ustoličen u Zagrebu 7. lipnja 1942.“ Potom se navodi sljedeće: “Hrvatska pravoslavna crkva nije imala nikakav stvarni uticaj na položaj pravoslavnih Srba u Hrvatskoj. Sa nekoliko sveštenika, mahom problematičnih ljudi, koji su se pukim slučajem špekulacijom našli u NDH, nije ona mogla da vrši nikakvu misiju, niti da postane značajni faktor koji bi mogao da zaštiti svoju pastvu. I dalje je trajalo prevođenje u rimokatoličku vjeru, i dalje je postojao i radio ‘Ured za rušenje pravoslavnih crkava’, zločini nijesu prestajali.“ Na kraju ovog poglavlja o Crkvenoj uniji u Hrvatskoj dr Jurij Kolarić između ostalog zaključuje: “Kao što smo vidjeli, povijest pravoslavlja u Hrvatskoj teška je i tragična. Spoznaja prave istine bila bi od najveće koristi i za jednu i za drugu stranu. U svijetu je poznato da hrvatsko katoličanstvo stoji na ‘crnoj listi’ svjetskog emigranstkog pokreta“…
Teško je ne složiti se sa riječima ovog rimokatoličkog doktora teoloških nauka, da treba saznati prave istine pa i one o crkvenoj uniji i o Štedimlijinim aktivnostima u Hrvatskoj. Kratko trajanje “Nezavisne Države Crne Gore“, koju će separatisti i fašisti promovisati na Petrovdan 1941. godine, spriječilo je ostvarenje Štedimlijonog programa. Međutim, Savić Marković Štedimlija će kasnije ponovo pokrenuti staru “teoriju“ o “Autokefalnoj Crnogorskoj crkvi“, ali ovog puta u komunističkoj izvedbi. Dajući podršku rušenju Crkve Sv. Petra Cetinjskog i Njegoševog groba na Lovćenu, u zagrebačkom listu “Vjesnik“ (organu Socijalističkog saveza Hrvatske) od 26. aprila 1970. u članku “Znamo ko vodi kampanju protiv Njegoševog mauzoleja“ koji odiše mržnjom, Štedimlija ponovo pokreće pitanje “Autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve“. Neki od vodećih komunističkih egzekutora rušenja svetinja na Lovćenu zdušno su prihvatili ovu vjersku “teoriju“ iako nijesu bili vjernici. Poput ove, pristali su da budu samo spikeri “teorija“ koje su importovane iz centara moći van Crne Gore. Jedna objektivna analiza bi najvjerovatnije pokazala što je Njegoš kazao: “I cijeli ovi besporeci po poretku nekome sljeduju.“
Svojevremeno je u rimokatoličkom tjedniku iz Hrvatske ,, Glas koncila“ (br.17 od 26.04.1992) Jevrem Brković, pjesnik iz Crne Gore (danas poznatiji po svojoj djelatnosti koju opisuje prof. Marko Vešović u knjizi pod naslovom,,Špijun iz Pipera“) izjavio sledeće: ,,Mi smo prvobitno bili katolici. To je poznato. Onda nas je Sava Nemanjić, taj genocidni Sava Nemanjić jednostavno popravoslavio. Crna Gora se mora vratiti svojim korijenima, svojoj pravoslavnoj Crkvi, s elementima katoličanstva. Ja sjutra na tom divnom, našem Jadranskom moru, pomorju i uzmorju, vidim jednu buduću mediteransku, jadransku uniju, koju će činiti Albanija, Crna Gora i Hrvatska“.
Jevrem Brković nije bio 1992. godine originalan, niti je on bilo kakav ideolog, već je samo papagajski ponovio davno poznate stavove ustaškog ratnog zločinca Sekule Drljevića i njihovog sluge Savića Markovića Štedimlije, koje su i oni preuzeli iz ideologije Starčevićeve hrvatske Stranke prava iz 1861.godine, koja se oslanjala na stari projekat,, mare nostro“ (naše more) po kome bi stanovnici država pored obala Jadranskog morali biti rimokatolici.
Samo neznalicama ili neinformisanima nije jasno da je „Pravoslavna crkva s elementima katoličanstva“, tj. unijatska crkva, prvi korak ka prevođenje pravoslavaca u rimokatolike. Potpuno je jasno, da namjenski formirana destruktivna psevdo religiozna organizacija, samo služi za razaranje pravoslavlja. Kako drugačije objasniti da raščinjeni i prokletstvu predani vođa destruktivne psevdo religiozne organizacije za „ rukovodioca Ministarstva inostranih poslova imenovao Njegovo Visokopreosvještenstvo Arhiepiskopa Kotorskog i Primorskog, gospodina Simeona“ tj. Riharda Minihofera,koji je zapošljen u austrijskoj policiji u Beču.
5. Aktuelna vlast u Crnoj Gori kao spas nudi NATO zagrljaj i što veći otklon od „mrske“ Rusije. Većina građana, tako makar pokazuju istraživanja javnog mnjenja, nikako, međutim, ne prepoznaje ispravnost te „vizionarske misli“ zvanične Podgorice. Zašto?
Izgleda, ne nude oni NATO zagrljaj kao spas Crnoj Gori, već kao lični spas iz njima poznatih razloga.
Povodom „vizionarske misli“ zvanične Podgorice, veoma je korisno znati šta je bivši nemački kancelar Helmut Šmit rekao svojevremeno u intervju njemačkom lista „ Die Zeit“ (nedjeljnik NIN objavio 13.11. 2008 ) Kao nekadašnji predsjednik vodeće zemlje u EU o NATO savezu je izjavio, između ostalog sledeće:
,,Sjevernoatlantska alijansa je bila odbrambeni savez, a ne savez za transformaciju sveta. Sve dok je NATO bio odbrambeni savez, njegovo postojanje je bilo poželjno. Ali mi ne bi trebalo da učestvujemo u pretvaranju NATO u instrument za transformaciju stranih država, iako to neki političari predstavljaju kao izraz odgovornosti svjetske politike.
Ne smijemo da dozvolimo da NATO postane neka vrsta nadvlade. Ali NATO je postao strateški instrument pre svega Amerikanaca,i to naročito posle 1991. Od 1823. godine Monroova doktrina je cijenjeni princip američke spoljne politike. Propisuje dvije stvari: da Evropljani drže ruke dalje od Sjeverne i Južne Amerike, i da se Amerikanci ne interesuju za Evropu. Prva polovina Monroove doktrine važi i danas: Amerikanci ne žele da Evropljani, Rusi, Kinezi ili bilo ko vrši uticaj na američki kontinent. Ali druga polovina doktrine je prerasla u svoju suprotnost. Sjedinjene Države uz pomoć NATO pretenduju na vodeću ulogu u Evropi. A „Evropu“ definišu kao „ispruženu“.
Ideja da Ukrajina i Gruzija postanu članice NATO potiče iz SAD. Prema pisanju američkih novina, od presudnog značaja za to su ljudska prava. Ali ako čitate ,, ,,neokonzervativnog“ stratega Roberta Kejgana, onda se prepoznaju prepoznaju imperijalni motivi u pozadini te ideje…
U slučaju Kosova i Bosne, svesni smo teškog propusta – da je intervencija pod plaštom humanitarnog delovanja predstavljala kršenje Povelje UN sa stanovišta međunarodnog prava (a učešće Nemačke je predstavljalo kršenje Ugovora dva plus četiri koji je osnova za naše ponovno ujedinjenje). Sa ovom greškom moramo svi da živimo. UN i Savet bezbednosti ne mogu da prisile nijednu državu da učestvuje u vojnoj intervenciji; ne mogu ni ministarski savet Severnoatlantske alijanse ili generalni sekretar NATO…
Dobri odnosi sa našim susedima su za nas Nemce mnogo važniji od učešća u konfliktima na Kavkazu, Hindukušu ili na Tibetu.
U svijetu postoje problemi koje mi ne možemo da riješimo. To važi za politiku i za strategiju. Rješive probleme treba da riješimo ako smo za to kadri. Nerješiva pitanja treba da ostavimo po strani“.
Crna Gora dakle treba da dugoročno gleda svoj interes, a ne kako navodi Helmut Šmit da ispunjava tuđe ,,imperijalne motive u pozadini te ideje“
Iz zapažanja Helmut Šmit nije teško izvesti zaključak da Crna Gora treba da bude vojno neutralna, poput Švajcarske.
Prema tome „vizionarske misli“ neka čelnici zvanične Podgorica ostave za kućnu upotrebu, a jedino razumno pitanje za ovaj narod je: „Da li ste da Crna Gora bude vojno neutralna ?“, a ne da li ste za NATO ili protiv njega.
(In4S)