U Moskvi su uvereni kako se Oružane snage Ruske Federacije mogu nositi sa svim izazovima i da reforma ruske vojske teče po planu.
Međutim, situacija u kojoj se ruska vojska nalazila do 2012. godine nije ulivala posebnu nadu u njenu efikasnost. Onda dolazi 2013. godina u kojoj je Rusija okončala drugu veliku masovnu vojnu vežbu, najveću još od vremena Sovjetskog Saveza (ili treću, računajući onu pomorsku u martu iste godine), što je tokom cele 2014. i početkom ove godine postala uobičajena praksa u Oružanim snagama Ruske Federacije. Ti se manevri mogu da posmatraju kao rutinske vojne vežbe koje provode sve vojske sveta, međutim način na koji one započinju i kako ih se vodi govori nešto sasvim drugo jer njima se želi poručiti da se Rusija probudila i ceo svet to treba imati na umu.
Značajno je bilo kada je Vladimir Putin u martu 2013. na povratku sa službenog puta iz aviona i usred noći zapovedio spomenute velike pomorske vežbe u Crnom moru. Proveđenje tih vežbi je zadobila veliki publicitet, a u središtu NATO alijanse su ostali uvređeni „jer ih se prema dogovoru dve strana Putin nije ih pravovremeno obavestio o njihovom pokretanju „. Nema sumnje da su ti potezi bili sve samo ne hir ruskog predsednika, a masovnost ovih čestih i iznenadnih manevara još više brinu sve one kojima je najdraži period Ruske Federacije bio onaj u vreme vladavine Borisa Jeljcina.
Zanimljiva je dinamika kojom se u protekle dve godine sprovode vojne vežbe u Rusiji. Na primer, u ranim jutarnjim satima 13. jula 2013. je započela iznenadna vojna vežba koju je, nakon što je dan ranije ruski predsednik održao sastanak s novim ministrom odbrane generalom Sergejom Šojguom,. Zapovest se odnosila na borbene jedinice raspoređene na istoku zemlje i to su bile najveće vojne vežbe u post-sovjetskoj eri. Prema rečima ruskog ministra odbrane:
„13. jula 2013. u jedan sat noću je komandant Istočne vojne oblasti, admiral Konstantin Sidenko, otvorio tajni dokument Vrhovne komande u kojem su stajale uputstva za njegove snage“.
Ministarstvo odbrane je kasnije izvestilo kako je Sidenkov zadatak bio“ da mobiliše preko 80 000 vojnika sa preko 1000 tenkova i oklopnih vozila, 130 borbenih aviona i helikoptera i 70 ratnih brodova ruske ratne mornarice“. Samo tri dana nakon što su započele vežbe, 16. jula, službeni izvori ministarstva odbrane navode „kako je u manevrima učestvovalo 160 000 vojnika“. Istoga dana je novinarima osigurana promatračka mesto na Sahalinu s kojega će pratiti dolazak predsednika Putina, koji je tog dana u društvu generala Šojgua i komandanta Vrhovne komande, generala Valerija Gerasimova, pratio izvršenje svoje zapovesti od pre tri dana.
Vojne vežbe su obuhvatile sve oružane formacije „Istočne vojne oblasti“, kao i deo jedinica koje pripadaju „Centralnoj vojnoj oblasti“ kojom zapoveda Nikolaj Vasiljevič Bogdanovski, a ministarstvo odbrane je na svojoj službenoj stranici 16. jula 2013. izdalo sledeće saopštenje:
„Konačni broj jedinica koje su učestvovale u inspekciji operativne borbene spremnosti je preko 160 000 vojnika“.
Tokom vojnih vežbi novinari su redovno izveštavali o onome što se događa na terenu, držeći se pri tom informacija koje im je davalo Ministarstvo odbrane. Svrha ovih manevara je bila „koordinirati armije, divizije i sve borbene komponente Istočne vojne oblasti sa ciljem da se one dovedu u stanje pune borbene pripravnosti“. U raportu generala Gerasimova ministru odbrane navedene su sve komponente oružanih snaga, o kakvoj je tehnici i oružju reč i koja je svrha vojnih vežbi. Međutim, o kakvom god oružju govorili i kakva god bio zadatak ovih manevara, činjenica je da je Vladimir Putin u novom predsedničkom mandatu odlučio imati funkcionalnu i koordinisanu vojsku i to ne samo u odbrambenom smislu, na što ukazuje prisustvo motoriziranih brigada i desantnih jedinica koje su se uvježbavale i za „okupaciju neprijateljske teritorije“.
Vojni analitičari tvrde kako su ove vežbe bile za očekivati, što se videlo iz njihove masovnosti, pripreme za logističku podršku i nepreglednih konvoja koji su, pre svega železnicom, prelazili velike udaljenosti, kao i zbog obustava dozvola za godišnji odmor vojnom osoblju i testova mobilnosti. Sve ovo ukazuje da je strateško planiranje unapred sprovedeno do u najsitnije detalje.
Ove besprekorne vojne vežbe su se mogle posmatrati u kontekstu „Bele knjige ruske odbrane“ koju je rusko Ministarstvo odbrane izdalo 2012., međutim, ako uzmemo u obzir sve navedeno i imajući u vidu jedinice, tehniku i ljudstvo, kao i način na koji ruski predsednik izdaje zapovesti takoreći u „pet do 12″, može se sa sigurnošću tvrditi da je Moskva odlučila da stvari neće prepuštati slučaju. Treba biti iskren pa reći da se to možda najbolje videlo na Krimu, kada je ceo državni vrh do kraja februara 2014. pratio sportska događanja na Zimskim olimpijskim igrama i izgledalo je da će prevrat u Kijevu proći u senci pobeda i poraza sa sportskih borilišta u Sočiju . Nakon završetka sportskih manifestacija je, kako se ispostavilo kasijee po dogovori s tajne sednice Saveta za nacionalnu bezbednost Ruske Federacije, stvar u ruke preuzeo ministar odbrane, general Sergej Šojgu. No, ko je Putinov general, koji za razliku od svojih kolega u sedištu NATO saveza, gotovo nikada ne preti i ne komentariše aktuelnu političku situaciju u zemlji i svetu?
Sergej Šojgu – General koji je rusku vojsku podigao iz pepela
Kako bi bio sasvim siguran u borbenu spremnost u svakom delu zemlje iu svakom trenutku, ruski predsednik Vladimir Putin je odmah po preuzimanju predsedničke dužnosti 2012. godine procenio kako mu na mestu ministra odbrane treba čovek kao što je general Sergej Šojgu i on je u novembru iste godine sa mesta ministra za vanredne situacije preuzeo resor Ministarstva odbrane. Odluka da zameni Anatolija Serdjukova kod predsednika Putina je postala konačna nakon što se utvrdila neefikasnost pojedinih delova oružanih snaga, njihova neefikasnost za vreme terorističkih napada u Tatarstanu i Dagestanu 2012., loša profesionalnost nekih od visokih zvaničnika, kao i zbog činjenice da je reforma oružanih snaga bivšeg ministra bila predmetom stalnih prepirki u Državnoj Dumi, ali i unutar same vladajuće stranke, jer se nije dovoljno pažnje posvetilo modernizaciji i informatičkom usavršavanju oružanih snaga.
Informatička komponenta unutar oružanih snaga je kao deo od posebnog prioriteta naglašavana još od 2008., ali se do 2012. došlo samo do teoretskog dela. tj. nije se učinilo ništa više od objave brošure „konceptualnog pristupa ruskih oružanih snaga informatičkom prostoru“. Kap koja je prelila čašu je bio slučaj korupcije u kompaniji za pružanje usluga ruskoj vojsci, Oboronservice, a klupko korupcije se odmotavalo ravno do bivšeg ministra odbrane Serdjukova. Ne čekajući rezultate istrage, Putin je za jedno od najvažnijih ministarstava odabrao čoveka za kojeg je bio uveren da će biti na visini poverenog mu zadatke.
Sergej Šojgu je rođen u Čadanu (autonomna republika Tuva) 1955. i od oca pripadnika tuvanske manjine i majke Ruskinje je nasledio evroazijski mentalitet i kulturu. Za vreme Sovjetskog Saveza je vršio razne funkcije u infrastrukturnom sektoru, a istovremeno je služio Crvenoj armiji u kojoj je stekao čina generala armije. Nakon raspada SSSR-a njegovo iskustvo u logistici i organizacione sposobnosti su mu omogućili da uvek bude u blizini političkog vrha novostvorene Ruske Federacije, a zbog toga je dobio mesto ministra za vanredne situacije na kojem je ostao 21 godinu, sve do preuzimanja Ministarstva odbrane.
U ruskom je narodu je poznat kao guverner Moskovske oblasti, ranije član Komunističke partije Sovjetskog Saveza, a kasnije u redovima Ujedinjene Rusije, a omiljen je (što je mnogima na zapadu nepojmljivo) „jer ima čvrstu ruku – dobro doziranu i nikad preteranu“, kao i zbog sposobnosti da dobro upravlja najtežim situacijama. Ruski mediji 14 novembar 2012. navode kako su s generalom Šojguom u ministarstvo došli i general-pukovnik Valerij Gerasimov, tada komandant Centralne vojne oblasti, koji je preuzeo mesto komandanta Vrhovne komande, te general Arkadij Bašin, koji je s mesta komandanta Zapadne vojne oblasti preuzeo funkciju zamenika ministra odbrane i general-pukovnik Oleg Ostapenko, koji je ostao na dužnosti ratnog vazduhoplovstva i svemirske odbrane.
Ove promene nisu pobudile veliki interes na Zapadu, ali su sa zadovoljstvom primljene u Rusiji i zemljama članicama grupe BRIKS i zemljama koje će kasnije s Rusijom sklopiti niz sporazuma o vojnoj saradnji. Među prvima koji mu je čestitao bio je lider ruskih komunista, Gennadij Zjuganov, koji je za vreme vladavine Dimitrija Medvedeva u Dumi bio žestoki kritičar smenjenog ministra Anatolija Serdjukova.
Odmah po preuzimanju dužnosti ministra odbrane Šojgu je zaređao niz diplomatskih susreta od strateškog značaja. Već 21. novembra 2012. se za vreme posete Vladimira Putina Pekingu general Sergej Šojgu susreo s prvim čovekom kineskih oružanih snaga, Ksu Kiliangom. Šojgu i Ksu Kiliang su se složili kako osim obaveza koje proizilaze iz članstva u Šangajskoj organizaciji za saradnju (SCO), Rusija i Kina imaju niz dodatnih zajedničkih interesa, te kako između te dvije zemlje vlada uzajamno poverenje. Nakon posete Kini je u Moskvu 14. decembra 2012. doputovala brazilska visoka vojna delegacija i tada su Sergej Šojgu i tadašnji brazilski ministar odbrane, Šelšo Amorim, potpisali ugovor o vojnoj saradnji prema kojem Brazil u Ruskoj Federaciji vidi najboljeg partnera za kupovinu oružja i razmenu vojne tehnologije. Dogovor o saradnji između Rusije i Brazila je formalno potvrdila i ruska vlada, kada je zamenik ruskog premijera Dimitrij Rogozin zvanično najavio „početak dugoročne vojne saradnje između Moskve i Brazilije“.
30. januara 2013. Šojgu leti u Astanu, glavni grad Kazahstana, kako bi se susreo s predsednikom Nursultanom Nazarbajevim, a cilj posete je jačanje partnerstva u okviru Organizacije o kolektivnoj bezbednosti (ODKB), tadašnje Carinske unije između Rusije, Belorusije i Kazahstana i Šangajske organizacije, a razgovaralo se i o nasleđu u vojnom sektoru iz vremena Sovjetskog Saveza. Nazarbajev je tada bio jasan i izjavio „kako je Rusija bila i biti će jedan od najvažnijih saveznika Kazahstana i pozvao ministre odbrane dveju zemalja da pojačaju saradnju u okviru ODKB, a posebno u sektoru vojne tehnologije. Šojgu je tada najavio projekat kome je cilj stvaranje zone zajedničke protivvazdušne odbrane Rusije i Kazahstana, a kojega će da usavrši u sledećih sedam godina. Tog dana su zvaničnici Ruske Federacije i Kazahstana potpisali više od 60 dokumenata o vojnoj i vojno-tehničkoj saradnji.
Vojna diplomatija ruskog ministra odbrane se nastavlja. Odmah nakon svrgavanja egipatskog predsednika iz redova Muslimanskog bratstva, Mohameda Mursija, general Sergej Šojgu jača odnose sa Egiptom. S bivšim generalom i aktuelnim egipatskim predsednikom, Abdelom Fatahom Al-Sisijem, saradnju između egipatske i ruske vojske odlučio je da podigne gotovo na nivo na kojoj je bila pre početka ’70 -ih, kada je tadašnji egipatski predsednik Anvar El-Sadat prekinuo sve odnose sa Sovjetskim Savezom i priklonio se Sjedinjenim Državama.
Posebnu važnost rusko Ministarstvo odbrane je u protekle dve i po godine posvetilo i Latinskoj Americi, a general Šojgu je posetio gotovo sve zemlje tradicionalne saveznice Sovjetskog Saveza, a kasnije i Rusije. U februaru ove godine sporazume o vojno-tehničkoj saradnji potpisuje s Nikaragvom i Kubom , a nešto ranije je sa ministrom odbrane Venecuele, Vladimirom Padrino Lopez, dogovorio zajedničke vojne vežbe jedinica ruske protivvazdušne odbrane i venecuelanske vojske.
Saradnja Rusije sa zemljama Latinske Amerike u oblasti odbrane će pomoći Moskvi da se efikasnije uspostavi protivtežu širenju NATO saveza u istočnoj Evropi, piše Sputnik.
U Vašingtonu smatraju kako će vojna saradnja između Rusije i zemalja Srednje Amerike ugroziti američko vođstvo i potkopa uticaj Sjedinjenih Država u celoj hemisferi koju tradicionalno smatraju svojim „dvorištem“.
„Vojna saradnja između Rusije i latinoameričkih zemalja, posebno Nikaragve, mogla bi potkopati vođstvo Vašingtona u zapadnoj hemisferi“, kaže Tim Džonson, stručnjak za Latinsku Ameriku, za McClatchy DC News.
„Budući da su SAD prisutne u zemljama koje se graniče sa Rusijom, Moskva bi mogla napraviti isto u našoj regiji“, rekao je Carlos Rivera Bianchini, predsednik Fondacije za mir i demokratiju iz San Josea (Kostarika).
Na sličan način razmišlja i Džeremi Bajnder, koji za Business Insider navodi da komandant američkih snaga u Južnoj i Srednjoj Americi, general Džon Keli, tvrdi „da Rusija pokušava da potkopa američko vođstvo i uticati na američke interese u zapadnoj hemisferi pa je Pentagon posebno je zabrinut zbog rastuće ruske vojne prisutnosti u Južnoj Americi“.
Osim toga, general Sergej Šojgu ove godine u januaru potpisao sporazum o vojnoj saradnji sa Iranom, a Military Times navodi „kako Moskva i Teheran žele razviti dugoročne i višestruki vojne odnose“, te kako sporazum uključuje jačanje saradnje u borbi protiv terorizma, razmenu vojnog osoblja, pomorsku saradnju koja uključuje obostrano korišćenje ratnih luka“.
Iranski ministar odbrane Husein Dehkan je pozvao na veću saradnju jer je to način suprotstavljanja američkim ambicijama u regionu.
„Iran i Rusija su u stanju da se suoči sa ekspanzionističke intervencijom i pohlepom Sjedinjenih Država kroz saradnju, sinergiju i aktiviranje strateških potencijalnih kapaciteta. Između ostalog, kao dve susedne zemlje Iran i Rusija imaju zajedničke stavove o političkim, regionalnim i globalnim pitanjima“, rekao je Dehghan.
Iranska državna televizija je izvestila „kako su se Iran i Rusija dogovorili o ispunjavanju obaveza o isporuci ruskih protivraketnih sistema iranskoj vojsci“, ne navodeći pojedinosti o kojem je modelu reč (izvorni S-300, S-300VM/Antey-2500 ili neki drugi) .
Jačanje partnerstva sa zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza iz Organizacije ugovora o kolektivnoj bezbednosti (ODBK), sa grupom BRIKS, saradnja sa zemljama Šangajske organizacije za saradnju (SCO) s kojima se Rusija zajedno suprotstavlja terorističkoj pretnji na Kavkazu i na svojim južnim granicama, saradnja sa Latinskom Amerikom, Iranom, Egiptom i brojnim drugim zemljama, potom modernizacija i jačanje borbene gotovosti prema najsavremenijim kriterijumima unapređenja ratne mornarice i svih ostalih komponenti oružanih snaga, kao i sprovođenje u delo (ne samo teoretski) informatičke odbrane; i na kraju česte i masovne iznenadne vojne vežbe koje uključuju na stotine hiljada vojnika i svu raspoloživu ratnu tehniku, brojni su pokazatelji promena u oružanim snagama Ruske Federacije te nema sumnje kako je odabir Sergeja Šojgua bio pun pogodak, jer se njegovim imenovanjem prekinulo sa dugogodišnjom praksom koja je ruskoj vojsci stvarala niz poteškoća.
Konačno, sprovođenje operativnog plana vraćanja poluostrva Krim u sastav Ruske Federacije, takoreći „bez ispaljenog metka“, najbolja je potvrda kompetencije ruskog ministra odbrane, dok su s druge strane korupcija i neprofesionalnost razorili mnoge vojske nastale raspadom bivšeg Sovjetskog Saveza. Ista sudbina je pretila i ruskoj vojsci, ali je pomnim odabirom naslednika smenjenog ruskog ministra odbrane Anatolija Serdjukova predsednik Vladimir Putin uspeo da izbegne najcrnji scenario. Istina, još je rano prognozirati hoće li general Sergej Šojgu ostati upamćen kao maršal Kutuzov ili general Žukov, iako bilo bi dobro da ne dođe do sličnih okolnosti po kojima su ostala upamćena ova dvojica, ali se mora priznati da je do sada uspešno izvršio sve postavljene zadatke.