Uništena Republika Srpska Krajina, razorena Republika Srpska, razorena SR Jugoslavija, oteto Kosovo…
Pod NATO čizmom proterano je oko 500.000 Srba sa svojih vekovnih ognjišta. NATO je u tom varvarskom pohodu u razmaku od pet godina izvršio agresiju na tadašnje tri srpske zemlje: Republiku Srpsku Krajinu, Republiku Srpsku i SR Jugoslaviju. U isti mah je uništio Republiku Srpsku Krajinu, razorio Republiku Srpsku, razorio SR Jugoslaviju i oteo Kosovo.
Republika Srpska Krajina
Prvi NATO pohod na Srbe desio se u Republici Srpskoj Krajini, i to u nekoliko navrata, bombardujući položaje Vojske Republike Srpske Krajine, kao uvertiru za akciju hrvatske vojske pod nazivom „Oluja“. NATO je učestvovao kao podrška hrvatskim snagama u mnogim operacijama pre „Oluje“.
Nakon zaustavljanja hrvatsko-muslimanskog sukoba i potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, počela se pripremati „Oluja“. Septembra 1994, Hrvatska vlada je uz odobrenje Stejt departmenta, potpisala ugovor pod imenom „Demokratski tranzicioni program“, s američkom vojno-konsultantskom kompanijom „MPRI“. Prema ovom sporazumu, američki general Karl Vuono sa svojim saradnicima je intenzivno radio na obuci hrvatske vojske i oficira. U isto vreme NATO oružje za hrvatsku vojsku se dopremalo sa svih strana, kako avionima tako i iz pravca Mađarske.
Pročitajte još:
OVO JE GENOCID: Svake godine se u Srbiji od NATO bombi sahrani najmanje dve Srebrenice
VEDRANA RUDAN: Amerika je najveće zlo u ljudskoj istoriji, otrovala je celu Srbiju uranijumom
Dana 4. avgusta 1995. godine u 4 časa posle ponoći, NATO vazduhoplovne snage u koordinaciji sa hrvatskim snagama započele su akciju „Oluja“ bomabardujući položaje Vojske Republike Srpske Krajine, par sati pre početka kopnenog napada hrvatskih snaga.
U zajedničkoj operaciji sa NATO-om, hrvatske snage su krenule u kopneni napad sa više od 138 hiljada vojnika, 350 tenkova i sa oko 20 aviona. Avioni NATO su izvodili operacije u vazduhu, koordinisane sa hrvatskim snagama, uništavajući srpske položaje i raketno-radarska sredstva, sredstva telekomunikacije i sve druge vojne objekte.
U isto vreme, vodi se snažna antisrpska propagandna kampanja od strane NATO-a i zapadnih zemalja da bi se svetka javnost odvratila od dešavanja u Republici Srpskoj Krajini.
U to vreme se pojavljuju i „satelitske“ NATO fotografije oko Srebrenice, te se svetskoj javnosti odvlači pažnja dešavanjima u Srebrenici sa brutalnog etničkog čišćenja Srba u Republici Srpskoj Krajini. Zeleno svetlo za početak etničkog čićšenja dale su SAD uz podršku NATO-a, a što su potvrdile i tadašnje zapadne diplomate.
Posledica NATO-hrvatske akcije „Oluja“ je etničko čišćenje oko 250.000 Srba.
Republika Srpska
U jeku ratnih dejstava i borbe za odbranu Republike Srpske na Vojsku Republike Srpske, a koja je držala front od oko 1600 kilometara se obrušio i NATO. NATO je pojedinačne napade na Republiku Srpsku započeo još 1994. godine, da bi kao nastavak tih napada bila izvršena i potpuna agresija avgusta 1995. godine. Izgovor za agresiju bio je događaj na sarajevskoj pijaci Markale.
NATO je masovnim udarima napadao sve ciljeve u Republici Srpskoj te koristio municiju sa osiromašenim uranijom. U isto vreme u kordiniaciji sa NATO snagama, trajala je i hrvatsko-muslimanska ofanziva na Vojsku Republike Srpske. U ratu sa NATO-om Vojska Republike Srpske je uspela da obori četiri neprijateljska aviona od kojih su bili dva američka F-16 i dva francuska Miraž-2000. Zanimljiv je podatak da je Vojska Republike Srpske uspela da obori više neprijateljskih aviona NATO-a, nego Vojska Savezne Republike Jugoslavije četiri godine kasnije.
Potpuna agresija na Republiku Srpsku pod NATO nazivom “Odlučna sila” usledila je dvadesetak dana nakon pada Republike Srpske Krajine. Kada se pogleda razvoj događaja tog avgusta 1995. godine, jasno je da je cilj bio slabljenje moći Vojske Republike Srpske, koja je bila u znatnoj borbenoj prednosti u odnosu na neprijatelje, a u korist NATO išla je ta činjenica da je pala cela Republika Srpska Krajina, te su u skladu sa time mislili da će ostvariti svoj potpuni cilj – potpuno slamanje Republike Srpske.
Ukupan broj bačenih bombi na Republiku Srpsku iznosi 1.026, od čega 708 vođenih bombi. Ukupna težina bačenog eksploziva iznosi oko 10.000 tona, a u toku bombardovanja ubijena su 152 srpska civila. Tačan broj posrednih žrtava se i ne zna jer je NATO koristio municiju sa osiromašenim uranijom od kojeg je veliki broj stanovništva oboleo od neke vrste karcinoma, naročito meštani Hadžića.
Sa ove vremenske distance može se zaključiti da su NATO operacije u Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj bile uvod u opštu agresiju na SR Jugoslaviju. Ovo prevashodno jer je NATO kontrolom vazdušnog prostora Republike Srpske (koju je NATO donedavno i kontrolisao), posle imao obezbeđen pravac za napad na SR Jugoslaviju. Takođe, razlog u NATO korist je i taj, jer su već vođena ratna dejstva na ovom prostoru, tako da još jedna invazija ne bi bila teško objašnjiva svetskoj javnosti, kao i to da je za sve ponovo najlakše bilo optužiti Srbe kao glavne krivce.
Treba se podsetiti i lova na Srbe po Republici Srpskoj, kada je NATO donedavno upadao u kuće i ubijao nedužno stanovništvo pod izgovorom traženja „haških optuženika“.
SR Jugoslavija
Nakon Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, NATO se obrušio na SR Jugoslaviju i to sa mnogo većim snagama. Povod za agresiju su bili neuspeli „pregovori“ – kapitulacija SR Jugoslavije u Rambujeu, a kojim je bio predviđen i ulazak NATO snaga na teritoriju SRJ. Odnos vojnih snaga NATO prema Vojsci Jugoslavije bio je pred početak agresije 600 prema 1, a VJ je zaostajala tehnološki najmanje 30 godina. Procena NATO komandanata bila je da će Srbija kapitulirati posle nekoliko dana.
NATO je planirao kopnenu ofanzivu na „sprženoj zemlji“, pošto uništi PVO. Međutim, ni posle 78 dana nisu se „stekli uslovi“ za to. Međutim, tada je dve trećine oružja bilo spremno za borbu i više od 99 odsto mobilisanog ljudstva SR Jugoslavije…
NATO agresija se okončala Kumanosvkim sporazumom, a potom i Rezolucijom 1244. Iako je Rezolucijom SB UN predviđeno da je Kosovo u sastavu SR Jugoslavije i da se garantuje povratak Vojske SRJ na Kosovo, NATO snage i Zapad su se oglušile o tim odredbama.
NATO je tokom agresije ubio oko 3.000 ljudi. Uništio je ili oštetio 1.026 civilnih objekata. Potpuno je razorio 7 industrijskih i privrednih objekata, 11 energetskih postrojenja, 38 mostova, 28 radio i TV-repetitora, 470 km puteva i 595 km pruga. Oštećeno je 19 bolnica, 20 domova zdravlja, 18 dečjih vrtića, 69 osnovnih i srednjih škola, 29 manastira i 35 crkava.
Posledica NATO agresije na SR Jugoslaviju je etničko čišćenje oko 250.00 Srba sa Kosova, a zločini nad srpskim stanovništvom na Kosovu u prisustvu NATO-a se nastavljaju i danas.
ZAKLJUČAK
Rezimirajući sve gore navedene činjenice, pod NATO čizmom proterano je oko pola miliona Srba sa vekovnih ognjišta – najveće etničko čišćenje posle Drugog svetskog rata.
Broj direktno ubijenih Srba od strane NATO je oko 4.000. Broj umrlih zbog radioaktivne municije koju je koristio NATO u SR Jugoslaviji i Republici Srpskoj nikada nije utvrđen. Stanovništvo i danas umire od posledica bombardovanja radioaktivnom municijom.
Pod čizmom NATO-a uništena je Republika Srpska Krajina, razarana Republika Srpska, razarana SR Jugoslavija, a Srbija je izgubila deo svoje teritorije – Kosovo i Metohija.
Posle svih navedenih činjenica, ne možemo, a da ne zaključimo da je NATO isključivo neprijateljski nastrojen prema Srbima.
Čudno je da neki srpski političari i dalje žele da se Republika Srpka i Srbija pridruže ovoj vojnoj alijansi. Na ovu temu se vode „pregovori“, kako između predstavnika Republike Srpske, tako i Srbije i NATO-a, te se u medijima vodi otvorena kampanja za pristupanje ovoj vojnoj alijansi.
NATO se u medijima predstavlja, da apsurd bude veći, kao jedna socijalno-humanitarno-društvena organizacija koja donosi „prosperitet“ društva. Tužno je slušati i gledati domaće političare koji „veruju“ u svu tu „šarenu lažu“.
S druge strane, NATO nikada nije skrivao otvoreno licemerstvo i sadizam prema bilo kojoj po njih „neprijateljskoj“ zemlji, a sve svoje vojne akcije tokom čitave svoje istorije zasnivao je na isključivim lažima i podmetanjem.
Postavlja se pitanje, i što još više zabrinjava – šta još treba NATO da učini i da li postoji još neka vrsta zločina prema srpskom stanovništvu i njegovim državama koji bi NATO trebao da učini, pa da bi tek onda političarima u Republici Srpskoj i Srbiji bilo utuvljeno u glavu, ili da dođu do razuma, da je NATO najveći istinski neprijatelj srpskog naroda i njegovih država u poslednjih 25 godina.