Piše: Prof dr Dragoljub Živković
PORODICA u „slobodnom padu“
U vremenu potpune nemoći pojedinca, pa i naroda koji ne pripadaju živim imperijama, ostaje nam jedina mogućnost da kažemo otvoreno, iskreno, iz dubine našeg iskutva i spozanje, nešto što je već duže vremena predmet napada, razaranja, ukidanja ali i stavljanja na stub srama i zaostalih rariteta kojih se još sećamo.
Sva sredstva informisanja puna su brutalnih pojava koje direktno pogađaju porodični život, tvrdeći da je porodica kriva za tu poplavu primitivizma ali i olakog stradanja ljudi svih uzrasta. Izgleda da ne postoji neki drugi ,,slučaj,, koji bi bio izložen na stubu srama i odgovornosti za sva zla koja se danas događaju a da se porodice ne umetne kao glavni krivac i proizvođač toga zla. Za sve ljude, kji su skloni razmišljati i tom fenomenu, za razliku od one velike mase koja mirno prolazi pored svih pojava koji pogađaju temelje ljudskog bitisanja a da ih ne primećujue, namće se velika briga i oddgovornost bar onih koji ovlaš prate te pojave. Izgleda da nas ništa ne pogađa ili ne uznemirava kao mnoštvo pojava koje skrnave sve karakteristike dobre porodice. Otuda je veoma uputno temeljno razmisliti o tom problemu i pokušati da se on dovede u okvire razuma i etike.
Naime, oduvek su ljudi, koji svoju razumnu moć smatraju najvećom vrlinom i snagom, nastojali da što pre i što bolje, predvide neke pojave koje mogu, pre nego što dobiju snagu divljine koja može ugroziti njihov život i postojanje.Ta moć predviđanja, koja se zasniva na dubokoj spoznaji celine neke pojave, pa i njenih posledica, spašava čoveka od iznenađenja i nespremnosti da se pojavi suprotstavi na vreme i uspešno. Što nas pojave više zateknu ,,na spavanju,, to će posledice biti veće a nekad i razorne do stepena nestajanja onih ljudi i civilizacija koje nisu na vreme pridavale značaj pojavama dok su bile u začetku. Lekari tvrde da je vrlo malo bolesti koje se ne mogu lečiti ako su na vreme primećene i ako su obolelima tada davani odgovarajući lekovi. Ta notorna istina važi ne samo za telesno zdarvlje, nego i za celokupni ljudski život. Toliko se potroši energija, sredstava, vremena, životnih nedaća samo zato što nismo na vreme primetili zlo koje dolazi da nas uništi, da je pravilno reći da su ljudi beslovesna bića, da koriste svouju pamet na nepametan način, da je nekim slučajem malo zla koja su im se dogodila a koja su mogli sprečiti.
Umni Rene Dekart, analizirajući upotrebu najveće ljudske snage, UMA, nudi pravila koja bi, kad se poštuju i koriste, obezbedila da um umstvuje. Naime, on smatra da je veoma malo ljudi koji ne misle da su veoma pametni i da čak imaju previše pameti, koju olako prosipaju na sve vrste gluposti, sa kojima dolaze u dodir u svom životu, ali da se uopšte ne radi o tome. Dakle, nije problem koliko je koji čovek umniji, već o tome koliko svaki čovek koristi svoju umnu moć na uman način. Tek tada njegov um dolazi do izražaja i pokazuju stepen umnosti svakog čoveka, Kada bismo nešto više znali o tome, ne bimso se busali u prsa i tvdili da smo pametni ljudi samo zato što imamo organ sposoban za razmišljanje. Ako tu pšamet koristimo na nepametan način, onda nam pamet, koju imamo ne samo ne koristi na ono što nju pokazuju u svom svetlu, nego možemo pamet koristiti na najgori mogući način, proizvodeći mnoga zla i sebi i drugim ljudima. To je vrsta zločina čiji smo svedoci svaoga sata.
Porodica kao svetinja ili kao zlo
O porodice se može goviti na razne načine. Jedan od njih je i razmišljanje o porodice kao najvećoj svetinji, kao osnovnoj ćeliji svakog društva, kao rodilištu ljudksog roda, kao semeništu ljudske kulture i centru brige o čoveku. Možda je danas sumnjivo na taj način govoriti o porodici u vreme globalističkog ukidanja roditeljstva, u vreme kada nestaje svaki značaj porodice i kada se ona premešta u muzej starina. Pokušava se, na sve naline, da se dokaže njena zastarelost, trdicionalnost, prevazićenost, gotovo kao smetnja modernoj civlizaciji u kojoj vlada biznis, kalkil, moć tehnike i ekonomije, nametanja diktature demokratije i fetiš amerikanizma i evrofanatizma. To što se time seju veoma različiti oblici zla, smrti, huliganstva i divljaštva na svakom koraku, nije predmet dubokih proučavanja,nego predmet stvarnja mnigih oblika zamene za prirodnu porodicu. Dokle ide ta suluda ideja bespuća, možda najbolje govori i to ,,demokratsko,, pravo da se stvaraju ,,brakovi,, tamo gde su po rirodi nemogući bračni odnosi. ili da se prave ili bar nazivaju porodice koje nemaju ni oca ni majke, već neki hibrid koji je znak ozbiljne mane a koji hoće da podiže tuđu decu da bi se dokazao kao pozitivna porodična energija. Dakle, i deca postaju deo opšte igre, upotrebe, eksperimenta sa ,,čipovima,, koji će ih spremiti za svaku mržnju prema prirodnim roditeljima. Stvara se opšta klima da su roditelji glavni krivci za sve oblike zla koji se slobodno manifestuje kao velika moć i ponos ljudi.
Primitivna, divljačka porodica u kojoj se nije znalo ko je otac deci, u kojoj je borba za opstanak nametnula surovost i nedostak bilo kakve odgovornosti i savesnog promišljanja o smislu postojanja porodice,, verovali smo da je prošla. Primitivna porodica se vraća sa novom snagom i još većim stepenom primitivizma u civilzaciji koja sebe naziva najvećom demokratijom, slobodom i vladavinom prava i mudre politike. Ta vrsta mimikrije ne može da prikrije da se u ogromni količinam i oblicima manifestuju najgori oblici ljudskih emocija i utilitarne svesti. Otkuda to?
Ima i danas ljudi koji pamte postojanje porodice kao najveće svetinje ljudksog života. Porodični odnosi, običaji i norme, oblici poanašnja i odgovornosti svih uzrasta za ugled porodice, za njen uspešan rad, za uvažavanje roditalja kao garanta porodičnog života, za odnose braće i sestara kao najveće dragocenosti koja se brižno neguje i čuva, koji se doživljavaju koa vlastita veklika vrednost,unutrašnja zapovest srca i uma, kao garancija da ne može postojati fenomen usamljenosti kao veliko zlo savremenog sveta, kao garant društvenog položaj koji proizilazi iz ugleda porodice, je izgleda prošlost.
Veoma poštujući svoju užu i širu rodbinu, posebno ujake ili stričeve,koji su i mene doživljavali kao svoju decu,primetio sam da stariji brat moga oca i otac neguju neobične međusobne donsoe poštovanja.Jednom sam zapitao oca, koji je već imao 8o. godina, da li su se on i njegov brat iakda posvađali ili popreji pogledali? On mi je, začuđen tim pitanjem, odgovorio: ,, Bog s tobom Dragoljube. Nikad. To ne rade braća,,.Braća i sestre, kao i njihova deca, imaju najveći stepen međusobnog razumevanja, tolerancije i poštovanja, i znaju sasvim sigurno, da bi , braneći onoga ko je napadnut, dali i svoj život. To je model porodicnje kao najveće svetinje. Tu se ne poništava ničija posebitost, ničija vonja ili samostalnost. Naprotiv. Upravo te osobine postaju osnova međusobnih odnosa svih članova uže, pa čak i šire porodice. Šteta je što takvi porodični odnoisi nestaju sa nestankom samo jedne ili maksimalno dve generacije članova porodice.
Roditelji ;„sveto ili profano“
Danas se dece stide svojih roditelja, izbegacaju ih na sva načine, gube osećaj bilo kakve odgovornost za njihov život, nalazeći da bi im to bila velika smetnja uživanju i samostalnosti. Proredili su se susreti roditelja i dece, unačadi i odraslih, braće i sestara. Nije retko da se upravo u tom krugu života, razvija najveća mržnja, sujeta, odmazda i svaki iblik vređanja kao znak modernog života. Neki drugi idoli se rađaju i mame srca i svest mladih. Jaz, koji se stvara sve većim, između generacija u samoj porodici, ne dozvoljava da imaju nešto zajedničko što bi ih okupljalo na porodičnim svečanostima, uključujući i slave, po kojima su Srbi bili čuveni u svetu. Porodične slave su uveliko očuvale na okupu porodicu, omoguće joj da se prepoznaju, zbliže i razvijaju tople odnose.
Može majka ili otac, čekati na kapiji ili u stanu,koliko hoće, dolazak nekoga od dece ili unačadi, koji su raznim povodima otišli od porodičnog gnezda u ,,beli svet,,bar da ih vide i zagrle, a da ne usahnu od čekanja. Od tople porodične atmosfere, ljubavi i međusobnog poštovanja i pomaganja u svemu, nema gotovo ništa. Zabadava je i to što je tek nedavno porodična slava ušla u neki kalendar istorijske tradicije i vrednosti, kada je prestala biti opšta pojava i obeležje porodične brige i poštovanja tradicije. To mesto zauzimaju kafane, luksuzni hoteli, vesela društa, bezbrižna mladost koja nema granica ni u čemu, dok stariji članovi porodice sede u nekom zapećku,moleći se za zdravlje i sreću razbarušene mladosti,čuvajući porodično ognjište. Stvorio se veliki jaz između generacija koje se sve manje poznaju i poštuju, koje se neuvažavaju i koje više ne uče jedna od druge. Njih više ne spaja ni rad, ni veselje, ni žalost, ništa. Lutaju prostorima života kao svi nomadi, i smatraju da im je domnovina i porodični dom svugde gde mogu ostvarivate svoje trenutne želje.
Stubovi društva na raskršću
Nema ništa normalnije i prirodnije do smatrati porodicu i školu kao dva stuba vaspitanja svih ljudi. Vaspitanjem se dobija ljudski obraz vaspitanika a obraz je najveći dokaz da je neko obrazovan. Otda i veliak radost roditeljA NE SAMO KADA SE NjIHOVA DECU RODE, NEGO I KADA POĐU U ŠKOLU. Zapravo, polazak u školu i školovanje uopšte, se smatralo najvećim blagom cele porodice. Zato je porodica sve činila da obezbedi svojoj deci školovanje i da uživa u njihovom rastu. Zapravo, usopeh dece u procesu školovanje je bila najbolja investicija i dokaz da će od dece biti zreli ljudi.Uspez na tom planu se smatrao ličnim uspehom roditelja i iazazivao je najveći ponos u celoj porodici.
Onaj sistem školstva koji je podelio vaspitanje i obrazovanje na dva nezavisna oblika ljudske svesti i ponašanja, doveo je do potpunog besmisla i jedno i drugo. Samo lud čovek može tvrditi da neko može biti vaspitan a ne obrazovan ili obratno. Dakle, zapto se smatralo da su porodica i škola dva temelja vaspitanja i obrazovanja? Do sada se nije pronašao inkubator u kome bi mogao nastati-rodoto se čovek bez vaspitanja i obrazovanja un utar porodice i škole.
Čak i prenatlni perid čovekovog života sadrži u sebe faktor vaspitanja i obrazovanja. Naime, majka i otac, svojim postojanjem, odnosom i shvatanjem suštine ljudskog života, unose delić sebe u dete još u tom periodu njegovog postojanja, koje od njih nastaje. Taj proces se nastavlja tokom rasta deteta. Reč majke i oca, sa puninom svog sadržaja, je u svim noramalnim situacijama, prva prepoznatljiva reč koja nosi u sebi svu dramatiku odrastanje. Ako se tome doda i faktor roditeljske ljubavi prema detetu, onda se postiže ono što svako valjano obrazovanje podrazumeva. Ako taj faktor nedostaje, onda se stvara neka vrsta lažnog vaspitanja i obrazovanja. Njega deca vrlo lako i vrlo brzo prepoznaju. Veruje se i da škola ima u sebi istu takvu roditeljsku ljubav prema vaspitanicima i da zato te dve ljubavi, mogu postići najveće rezultate.Dakle, nema ništa prirodnije do da porodica i škola sarađuju u istom procesu, na veoma sličan način. Uostalom, nema vaspitanja i obrazovanja bez ljubavi i oiverenja između onih koji vaspitavaju i onih koji se vaspitavaju. Ne špostoji vaspitanje na silu. Sila izaziva samo strah, otpor, nepravdu i bežanje. Nikada đaci nisu pobegli sa časova nastavnika koga vole već od onih koji časove pretvaraju u nasilje nad svešću i ljudskošću svojih vaspitanika. Zabadava su sva sredstva kojim se vaspčitzanici kažnjavaju i primoravaju da budu ,,polsušni,,. Poslušni šaci su najčešće, ograničene ličnosti koje nemaju svoje ,,JA,, i koje jedabv čekaju da im neko naređuje. Poslušnost kao osobina, koju neki vasptači istiću kao najveći kvalitet onihh kojima predaju, postaje životna navika i od tih poslušnih lako se stvaraju mase odraslih ljudi kojima se manipuliše na sve načine.
Niče kao uzor „Bog je mrtav-škola bez vaspitanja“
Ako se to događa onda je posao i porodice i škole uzaludan, čak i protivurečan. Onda se zapravo i ne radi o vaspitanju, nego o prevaspitanju u kome se sudaraju te dve energije i često potiru. Tada je SASVIM PRIRODNO DA VASPITANICI NE VERUJU NI ŠKOLI, NI PORODICE. Ostaje im da veruju samo sebi ili scojim vršnjacima, odnosno onome ko im nudi najpikantnije i najlakše oblike vaspitanja. Oni se zaptravo nalaze u vaspitnom loncu ili papazjaniji gde je sve i dozvoljeno i zabranjeno, jer nemaju siguran oslonac na kome bi izgrađivali čvrsto stajalište.
Nije čudo što milioni mladih ne poštujeu ni porodicu ni školu, koji su u velikom sukobu oko osnovnih vrednosti u životu. Ako se tome doda potpuno odsustvo svake plodne saradnje porodice i škole, onda nema ni ljihovog uticaja na vaspitanika.
Potpuno je naivna misao nekih roditelja da oni šalju svoje dete u školu da ih ona vaspitavala i obrazovala, skidajući sa sebe svu odgovornost za te dve životne vrednosti. Jop ako nastane prepucavanje između porodice i škole o uzrocima ,,nakaradnog vaspitanja i obrazovanja,, koje manifestuju njihov zajednički proizvod, onda je na delu opšta ludnica koja proizvodi ono što joj je u prirodi.
Van spoznaje značaja i uloge porodice i škole u procesu nastajanja i negativnih i pozitivnih energija vaspitanika, javlja se neki pametnjaković iz Vlade ili ministarstva za obrazovanje, koji je odavno izgzbilo svaki osećaj odgovornosti i za vaspitanje, koji nude svoje programe, kurseve, edukacije, mere i tome slično, verujući da mogu zameniti i porodicu i školu. To je samo dodatak ogromnom politikanstvu ovog procesa koji sa politikom ne bi smeo imati nikakav odnos.
Kompjuteri umesto profesora
Pored te dve ,,sile,, ili izvora vaspitanja i obrazovanja, odavno glavnu ulogu je preuzela moćna informatike, koja kroz svoje programe zavodljivog tipa, deluje i van porodice, i škole i institucija sistema koji se bavi ovom problematikom. More totalnih antivaspitača i probisveta, nude napadno svoje vrednosti života, uništavajući iz temelje sve što porodica, škola ili institucije države nude. Njihova moć je najčešče persudna. Tako se stvara životna situacija ispunjana morem totalno suprotstavljenih ..škola,,, čime se celokupni život mogućih vaspitanika izlaže najtežem ispitu. Kad se sve to sabere u svesti mladog čoveka, koji još nije izgradio svoje ,,JA,,, kkoji se kaoleba pri svakom vetriću vaspitnih ponuda, onda nužno nastaje neki čudnovati proizvod koji niko ne može ni prepoznati, ni kontrolisati. Tada su uzaludne pouke iz vaspitanja i obrazovanje koje su dali najveći ljudski umovi. Zato su oni potpuno izbačeni iz tog procesa. Nisu više orisutni kao mera, kao idoli , kao vrednosti koje se ne smeju zaobići. Ako se tome doda DA NI RODITELjI, NI PKOLA, A NITI INSTITUCIJE DRUŠTVA, NIČIM NE ,,OBAVEŠTAVAJU,, VASPITANIKA ŠTA O TOM PROBLEMU MISLE TESLA. PUPIN,ili, nedaj Bože Platon i Aristotel, onda ne preostaje vaspitanicima ništa drugo do da sa najvećom pažnjom slušawi takozvanih ,,zvezde i zvezdice,, koje nude najgore vrednosti ali za koje ne treba ni truda ni brige, koje dolaze iz tela, seksa ili umiljatog glasa, onda nije teško pogoditi šta će vaspitanici prohvatiti kao svoj izvor vaspitanja.
Uostalom, malo je porodica i škola koje ističu mukotrpan, svakodnevan i složen rad kao jedinu šansu da se postignu životni uspesi. Nerad, laka i površna misao misao, uživanje na račun rodietelja,.pa imali oni i sto godina, postaju najnormalinija vrsta ,,dobrog,, vaspitanja. Zašto se ono ne bi koristilo maksimalno kada se pokazuje kao najlaški sistem sticanja uslova za uživanje. Ako se, nekim slučajem, pokaže da neko od roditelja ILI PROSVETNIH RADNIKA, ZATRAŽI RAD I NAPORE DA BI SE STEKLI USLOVI ZA DOBAR ŽIVOT, POSTAJU PREDMET RAZNIH VRSTA ODMAZDE, UKLjUČUJUĆI I LIKVIDACIJU.
Samo delić tih ..vaspitnih promašaja,, zabeleže nek sredstva informisanja, nad kojima se neki ljudi zgrože, zaprepaste ili ih prihvataju kao najnormalnije ,,savremeno,, ponašalje mladih. Jer, pobogu, šta bi oni mogli drugo i činiti sa svojim vrednisnin sistemom do pokazivati svu surovost svoga uma i svoje fizičke snage. Ona nije ni slučajno, ni bez osnova nastala, Naprotiv, ona je najbolji rezultat svih navedenih sukobljenih oblika vaspitanja i obrazovanja. Nama preostaje da se čudimo, da negodujemo, da tolerišemo, da volimo tu razuzdanu omladinu, jer dobro je što su živi, što obrate pažnju na roditelje ma i psovkama, ljutnjom, batinama ili lopovlukom. I to je vrsta pažnje, koje postajemo željni u nedostaku one druge. Oni će svoju nežnost, obzirnost, pitomost, pokazivati u međusobnim odnosima ako ne budu svoju arogantnost smatrali svojom najvećom vrlinom.
ŠTA DALjE?
Sva je sreća da postoje uvek najmanje dva izlaza iz svake krize: a, da se nastavi na isti način i trpi, b. da se iz korene sve promeni i napadne svom snagom sve što se naziva lošim, c, da se naučno utvrde svi izvori i uslovi datog staqa i donesu sveukupne mere kako bi se ono dovelo u normalu. Ovaj proces je najteži i najsloženiji. On traži angažovanje najvećih znalaca problema, najboljih istraživača i punu spremnost svih faktora da daju svoj obol ovom problemu. Pošto je to nejteže, onda se sve čini da se problem uočava sa svoje periferne starne, da se preuzimaju palijativne mere, koje ništa drugo ne donose do ,,dobra,, šrimanja vaspitača, koja su najverniji pokazateq kolki društvo drži do značaja ove delatnosti.
Mnogim akterima ovog najvećeg zla u postoajanju ljudskog društva, izgleda da je najbolje predati nekome drugom problem na rešavanje. Taj drugi se zove EU. Možda bi to bilo i dobro da i sama EU nije nova vrsta bolesti na planu obrazovanja i vaspitanja ljudi, koja svojim globalističkim merama nastoji da utera u svoj tor svu jagnjad –vaspitanika i sve vaspitače kako bi ih podvela pod jedan sistem koji je spreman da ukine sve humanističke, stvaralačke, specifične i tradicionalne vrednosti, koje su uticala na vaspitanje mladih. Samo čovek ,,kome je vrana popila razum,, kako to narod kaže, može bezrezervno verovati da neko iz EU može bolje, iskrenije, humanije i sa još većom ljubavlju i naporom raditi na dobrom vaspitanju od dobrih roditelja i dobrih učitelja. Ta vrsta zablude širi se ogromnom brzinom i traži apsolutnu predaju drugome naše dece, koji nudi da stvori ljudi bez ljubavi i poštovanja između roditelja i dece, između škole i roditelja i dece, između ljudi uopšte. Ta vrsta beživotne škole, koja pretvara i đake i nastavnik u papirološke moljce, u testomane, roditelje potpuno izbacuje iz sistema obrazovanja i vaspitanja može biti samo inkubator za buduće nasilnike svih vrsta koji neće imati ni osećanja, ni odgovornosti , ni savesti za ono što rade. Biće roboti koji izvršavaju svoje programe i koji obezbeđuju apsolutnu vladavinu jednog malog sloja ljudi nad ljudksim rodom, koji neće imati ni trunku ljudskosti. Takva škola preti na ulici, u instucijama sistema, u sadašnjoj školi i porodici, na svakom mestu. Osećanje nemoći i beznačajnosti se širi i seje svoje plodove mržnje, prezire ljudskog dostojanstva čoveka ii dovodi do besmisla ljudskog života.
„Džungla na asfaltu“ srpskih škola
Možda još nije sasvim kasno da se probudimo iako je mudri Dositej odavno rekao ,,VOSTANU SERBIJE,,, Srbija još spava i traži svoje prijetelje, lutajući od nemilo do nedraga, u nadi da je njena veština prevare još plodna oblast života, ne videći da joj se drugi rugaju i da sa njom rade što hoće.
Oni ljudi koji su imalu sreću da se rađaju i podižu u porodicima sa puno ljubavi, međusobnog poštovanja i pomaganja, i da idu u škole koje su zajednice duhovnog rasta učenika, nastavnika i roditelja, kao zajednice a ne kao rasute i suprostavljene družine koja se nimalo ili veoma malo poznaju, sanjaju da se vrti njena iskonska snaga i moć, da postane i ostane ćelija društa koje može u njoj naći najsigurniju snagu i izvor nastajanja dobrih i vrednih ljudi, sa najvećim stepenom solidarnosti i međusobnog poverenja.
Apsurdno je očekivati da bi neko drugi mogao da zemeni dobru porodicu i dobru školu. Svi pokušaji da se nađe zamena za njih, pokazali su se kao vaspitno-obrazovnog proces u kome raste divljaštva i agresije u čoveku i kao stvaranje neke zajednice koja može lako biti postiđena i od onoga što imaju divlje životinje u međusobnoj borbi za život.
Sa uvođenjem milicije u škole, sa uništavanjem ugleda i moći roditelja, sa nastavnikom koji se pretvorio u službenika koji nema sluha, ni potrebe da vaspitava i obrazuje svoje učenike, sa državnim organima koji imaju bezbroj inspekcija i direktora kojima su fotelje šansa za uživanje, može samo da se survava u ponor duha ono što je svet sa najvećim naporom i nadom starao hiljadama godina i ponosio se sa školskim ustanovama, koje su vekovima nastajale. Trebalo bi da se dogodi jedan korenit prevrat u mnogim sferama života da bi porodica i škola bili najbolji oslonci i garanti stvaranja ljudi koji imaju zannja, sposobnosti, volje i brige za tu najveću ljudsku zajednicu: porodica, škola-društvo. Medijatori ,,savremenosti,, nas neprestano guraju u doba divljaštva, koje je u međuvremeno dobilo najlepša imena i time misle da je prevara potpuno uspela. Život će ih brzo demantovati.
Dakle, ako su porodici ukinute sve vitalne funkcije: radno-proizvodne, obrazovno-vaspitane, kulturno-stvaralačke, onda joj preostaje samo, delimično, mecensko-sponzorska i emocionalno-savetodavna uloga, sa veoma ograničenim mogućnostima. Potomstvo je lišeno radnih porodičnih obaveza, iz kojih proizilazi svi vaspitni momenati.Generacijski potpuno razdvojena dva sveta ,koja se razilaze gotovo u svemu, ne mogu lako naći tačke poveznosti i susreta, koji bi spajale roditelje i njihovo potomstvo.
U kom onda društvenom vakumu funkcioniše portodica? Valjda postoji samo zato da bi bila prozivana na odgovornost za svoj ne-ra ili za rad svoje dece.Svet, koji nije nikada imao visoka osećanja za značaj porodice u razvoju svakog čoveka, nastoji da vanporodičnim adresama ponudi potomstvo i tako sačuva društvo od nestajanja ljudi. Valjda će i homoseksualci početi da rađaju decu. Uostalom, moderna tehmička sredstva svakim, danom ne samo da zamenjuju čoveka u svim oblicima posla, čineći ga suvišnim bićem za koje još samo saloni lepote i plastične hirurugije pokazuju veliko interesovanje za čoveka.
Dakle, našadnut je čovek u celini a time i porodica, koja čak i u genetskom pogledu gubi bitku za prirodnim čovekom koga njegovi roditelji više ne mogu ni prepoznati.Tek kad se , vrate porodici i čoveku njihove vitalne funkcije, vratiće se i društveni status i ugled porodice, jasno ne ponavljajući prevaziđene oblike rada, već one koje može najbolje obavljati upravo savremena porodica.
Sudar i sukob generacija
O sudaru generacuja se može govoriti i kao o sudaru civilizacija jer je opšti kulturni raskol između dve, tri ili četiri generacije toliko dubok da nemaju gotovo nikakvih dodirnih tačaka. Naime, sve ono što je u međuvreneno nastalo i što agresivno našada svakog čoveka a posebno mladog, jeste tolike vrednosne razlike da se može sa velikom sigurnošću govoriti o razlici u vekovima a ne godinama. To dovodi do potpuniog nerazumevanja između očeva i majki, s jedne strane i njihove dece, sa druge starne. O babama i dedamo ne treba posebni ni govoriti. Stviorena je opšta klima da su svi mađi ljudi toliko sposbni i znanjem ispunjeni da im ne treba nikakav savet starijih, da ih on vređa i de oni imaju sveto pravo da im se suprostave. Čak su mnogi roditelji napustili svoju vlastitu odgovornost za rađanje, podizanje, vaspitanje i obrazovanje svoje dece. Zar se može od takvih rodietlja očekivati bilo kakva pozitivna delatnost koja bi njihovu decu učinila dobrim građanima društva?
Dakle, životno iksustvo starijih nema nikakvog značaja za mlade ljudi. Oni ga jendosttavno nazivaju prastarim vrednostima koje treba odbaciti da bi nove vrednosti, koje im nude njihovi vršnjaci, televizija, takozvani ,,pametni telefoni,, i kompjuteri ono što vredi slušati i živeti. Dakle, briše se iskustvo prošlosti da bi se nametnulo neko trenutno iksustvo kao najveća vrednost.
U pravu je mudri Ivo Andrić kada kaže : ,,Svačem učimo decu u školi, ali mih ne učimo ništa o značenju pojedinih doba ljudskog života,,
,,Znakovi pored puta,, str. 162. Tek kad starost dođe na prag mmlaodog čocveka, zateknega potpuno nespremnog da je uopšte razume. Ptuda mu ona biva strana, tuđa pojava, koja se njega ne tiše i prema kojoj nema prijateljski stav. To pokazuju u svakom susretu sa strijim osobama.
Ako se tome doda i utilitaristička , agresivna moć emisija,.koje su zauzele sve programe svih 24- sata, svih televizija. Zatim se javlja napadni svet reklama koji obogaćuju taj opšti šund, ispunjen lažima i lažnim vrednostima, koji postaju fetiši potreba mladih ljudi, onda mora biti potpuno jasno u kom se haosu nalazi svaki mladi čovek i koje će vrednosti usvojiti da bi bar malo ličio na svoje junake iz te fabrike nasilja.
Pošgo ta vrsta ,,škole,, može da se doživljava bez ikavog ličnog rada, i napora, dok se leškari u krevetu ili u fotelji, onda će njena galama i ponuda izgledati kao najveća životna vrednost koju treba što pre usvajati. Ogroma sredstav se koriste za tu svrhu i vrstu obrazovanja i vaspitanja mladih, i treba se čuditi da među njima ima još normalnih ljudi. Protiv tog velikog zla ni jedan pojedinac nema šansu da se izbori ni za svoje pravo da bude olsobođen njegovog uticaja. Doduše, mogao bi da ne koristi sva ta sredstva ali tada će još više dokazivati svoju zaostalost za savremenimčovekom. Dakle, oduzima se svim ljudima elemntarno pravo da u traženju onog najpoučnijeg iz prošlosti, gradi sadašnjost a da ta sadašnjost garantuje da će mu budućnost biti bolja i od prošlosti i od sadašnjosti. I starost može biti lepa, puna smisla i prijtnih događaja samo ako je povezana sa mladošću i ako je izvirala iz pozitivne sadašnjosti. Ako se taj jaz ne uspe prebroditi na bitno ljudksi način, neće postojati fenomen istorijskog isustva, neće se plodno susretati generacije ljudi i nužno će se ponavaljati najveći oblici zlodela kojima je čovek sklon ako od njih ima koristi.
(Vidovdan.org)