Piše: Stevan Lazić
Iako apsolutna većina Srba, koji su proterani iz Srpske Krajine i urbanih sredina u Hrvatskoj, nikad nije spadala u one koji su želeli da komšiji crkne krava, ipak povodom ovih najsvežijih događanja u Zagrebu moraju konstatovati da je đavo i na ovaj način nastavio da naplaćuje svoje.
Ne mogu laž o takozvanom domovinskom ratu, falsifikovanje činjenica o razbijanju SFR Jugoslavije i agresiji na nju, o secesiji od Jugoslavije, o izbacivanju Srba kao ravnopravnog, konstitutivnog naroda iz Ustava Republike Hrvatske, o zločinima protivustavno novoformiranih hrvatskih jedinica po Gospiću, Sisku, Zagrebu, Splitu, Osijeku, Karlovcu, Vukovaru, Pakračkim poljanama… prećutkivanje istine o izbacivanju Srba s posla, iz stanova i kuća, o miniranju srpskih kuća… ne može to večno da traje.
Najveći zlikovci, počinioci užasnih zločina nad Srbima tokom građanskog rata u Hrvatskoj pretvoreni su u branitelje, u takozvanu pobedničku hrvatsku vojsku.
Ti isti „branitelji“, a to je danas mnogim Hrvatima jasno, samo što se ne usuđuju da kažu istinu, počinili su strašne zločine nad Srbima po stratištima gore pomenutih mesta. Na početku građanskog rata hrvatska hadezeovska vlast slala ih je u srpska sela u kojima su organizovali svoje „postaje“. Tu su zaustavljali, hapsili i terorisali srpski narod. Tu su se drogirali i iživljavali nad njim. Bilo je dovoljno onima koji su u proleće i leto 1991. godine puštani na kraće odmore kućama pogledati izbodene ruke pa da svakome bude jasno: unutrašnje strane lakata sve do jednoga od njih bile su plave, gotovo crne.
Srbi su čitavo vreme građanskog rata branili ona područja na kojima su vekovima živeli. Ako je neko devedesetih godina bio prisiljen da se brani na područjima Severne Dalmacije, Like, Korduna, Banije i Slavonije, onda su to bili Srbi. I niko na Hrvatsku nije izvršio bilo kakvu agresiju. Niko je nije okupirao. Nego je Hrvatska na Srbe u Hrvatskoj, na SFR Jugoslaviju, na Jugoslovensku narodnu armiju izvršila agresiju. Blokiranje kasarni i ubijanje vojnika nije zaboravljeno.
„Bljesak“ i „Oluju“ takozvanoj hrvatskoj oslobodilačkoj vojsci planirali su američki generali, izdašno pomogali avioni NATO-a i ustaška propaganda hrvatskog političkog i vojnog vrha. I strah srpskog naroda da mu se ne ponove pokolji hrvatske vojske iz godina Drugog svjetskog rata. Dok su „oslobodilačke“, odnosno „braniteljske“ horde gazile preko napuštenih sela i gradova Krajine, ubijali na kućnim pragovima starce koji su ostali na svojoj zemlji, ubijali invalide, teške bolesnike, palili i pljačkali.
To je istina o „braniteljima“ koji mesecima terorišu Zagrepčane i čitavu Hrvatsku. A o njima su već odavno, a i sada, punu istinu progovorili i brojni novinari i građani Zagreba.
Šireći bajke o svojim takozvanim braniteljima, hrvatski vlastodršci već godinama usađuju u mozak svojim građanima, a posebno mladim naraštajima, pa i svetu, kako Hrvatska maltene nikad nije ni bila u Jugoslaviji, kako JNA nikad nije ni bila i vojska hrvatskog naroda, kako je odnekud došla srpska vojska i izvršila agresiju na Hrvatsku, kako se srpski narod u Hrvatskoj pobunio (a nikad ne kažu zbog čega, protiv koga, nego se onako, setio pa hajde da se pobunimo), kako progon iz Hrvatske oko 500.000 Srba nije etničko čišćenje… i tako dalje.
Ne slavi Hrvatska nikakvu pobedu, nikakvo oslobođenje – ona slavi progon Srba iz Hrvatske. Ona slavi ono što ni Anti Paveliću nije uspelo.
Ali, tu su „branitelji“. Nažalost, i invalidi. Sve do trenutaka dok se ovo piše, oni su bili u crkvi na Markovom trgu u Zagrebu. Tu su „branitelji“, za koje ni predsednik vlade Zoran Milanović ni predsednica Kolinda Grabar Kitarović ne znaju šta će ni kako će s njima. S tim da predsednica traži od predsednika da ode u crkvu i razgovara… A kako da predsednik, naslednik starog komuniste, istina pokojnog, Ivice Račana, ide u crkvu!?
Nikad apsolutna većina proteranih Srba nije poželela da bilo kom komšiji crkne krava. Pa ni Hrvatima. Pogotovo što oni to već dugo vremena čine međusobno, što oni to čine sami sebi.
A đavo je (ne đavo ljudi, nego đavo događaj, a on je opasniji od ljudi) sa Radničke ceste, iz šatora, stigao u crkvu. Istina hladnu, ali je ipak u njoj bilo ugodnije nego u šatorima. Pa su, napokon, kako stigli, tako i izašli. I tako je đavo u Hrvatskoj nastavio da naplaćuje svoje, nakon što ga je naplatio i još uvek ga naplaćuje kroz sve veće siromašenje građana, kroz sve veću zaduženost države, dovedene na ivicu kolapsa, kroz sve veću nezaposlenost, kroz pljačkašku privatizaciju…
Uostalom, na Markovom trgu, i mučenik Matija Gubec (vođa Seljačke bune) krunisan je užarenom krunom. Ukoliko je on uopšte i postojao. Jer sve je više istoričara koji tvrde da je to izmišljena ličnost. A Hrvatima uvek trebaju izmišljeni mučenici, antifašisti (čast onima koji su to bili), branitelji… Uvek im je potrebna falsifikovana istorija. A to je u krvi onih malih naroda koji nikad nisu imale države, a ne znaju ni ko su ni šta su. I koji su uvek služili drugim gospodarima. Jer svojih nikad nisu imali. Kao što ih ni danas nemaju. Pa su prisiljeni da pevaju i samo to da pevaju – Danke Dojčland da pevaju!
(Intermagazin.rs)