Nakon 51godine od ubistva Džona Kenedija, izvedenog u Dalasu 22. novembra 1963, još uvek se sakriva istina o organizatorima i pravim počiniocima najznačajnijeg političkog ubistva našeg doba. Američki predsednik, koji je imao najbolje moguće obezbeđenje koje se može zamisliti, uz tajne službe, koje su bile na svakom koraku kako bi obezbedile zaštitu, ustreljen je usred Amerike po sunčanom danu, naočigled ljudi koji su sve to gledali.
Kako su organizatori uspeli da izbegnu da daju odgovore na brojna pitanja koja su se nametnula u vezi sa ovim atentatom? Zbog čega je intelektualna elita u najvećoj meri pristala da učestvuje u zaveri ćutanja i nije postavljala pitanja koja bi pokrenula široku javnu raspravu u vezi sa izveštajem Vorenove komisije? Kako je CIA pretvorila termin „teorija zavere“ u moćno oružje za borbu protiv istraživača Kenedijevog ubistva da bi ga kasnije neproblematizovano koristila za ućutkivanje svakog ko bi se usudio da postavi pitanja koja bi problematizovala zvanični narativ, skrivajući uspešno od svetske populacije istinu o metodologiji izvođenja „operacija pod lažnom zastavom“, koje su postale modus operandi kreiranja događaja od strane „elite moći“?
O ovim pitanjima Biljana Đorović je razgovarala sa Džejmsom Trejsijem, profesorom mediologije na Florida Atlantik univerzitetu, jednim od retkih univerzitetskih profesora koji beskompromisno i briljantno istražuje događaje u realnosti, prirodu i metodologiju rata koji je „elita moći“ povela protiv čovečanstva. Džejms Trejsi je problematizacijom zvaničnog narativa u vezi sa masakrom u osnovnoj školi Sendi Huk (2012) izazvao medijsku lavinu strahovitih razmera koja se na njega obrušila sa svih strana.
Galup je objavio je na 50-godišnjicu ubistva Kenedija istraživanje koje je pokazalo da više od 60 odsto Amerikanaca veruje da su drugi ljudi, pored atentatora Lija Harvija Osvalda, umešani u ovo ubistvo. Tokom godina, više od 200 osoba i desetine grupa bile su optužene za učešće u atentatu. Na koji način se danas, nakon pola veka, kontroliše zvanični diskurs, poduprt izveštajem Vorenove komisije?
— Javno mnenje u SAD ne podržava zvaničnu verziju ubustva DžFK u 75-80 procenata, u zavisnosti od toga kako se istraživanje sprovodi i ko ga sprovodi. Galupovo istraživanje prošle godine iznelo je podatak po kome 61 procenat Amerikanaca – oko dve trećine – preispituje ovaj događaj, nakon pedeset godina nepopustljivog pritiska. Upravo smo u SAD obeležili 51. godišnjicu od ubistva DžFK, no pedesetogodišnjica je bila medijski veoma dobro pokrivena i tada se dogodilo nešto što dobro ilustruje jedan vid kontrole zvaničnog narativa. Državni sekretar SAD Džon Keri, koji je bio dugogodišnji senator iz Masačusetsa zajedno sa Edvardom (Tedijem) Kenedijem, nekoliko nedelja pre godišnjice izjavio je u medijima da nije siguran ko se zapravo nalazi iza ubistva.
Veoma je intrigantno sagledati na koji način je ova njegova izjava bila propraćena u medijima. Gotovo istog trenutka našao se pod pritiskom, izložen žestokom napadu. Da se radilo o izjavi nezavisnog autora ili novinara, ne bi bilo problema, no jednan od čelnih ljudi u državi, bivši senator i član unutrašnjeg kruga establišmenta, bio je u obavezi ili da se drži zvaničnog narativa, odnosno izveštaja Vorenove komisije, dakle verzije po kojoj je Li Harvi Osvald sam delovao, ili da zauvek ćuti. Džon Keri nije izneo nikakvu snažnu tvrdnju poduprtu dokazima, već je samo rekao „Ja sumnjam“ i „ja tako osećam“, i na ovom primeru vidimo kakve su ideološke inskripcije obavezujuće za ljude na vlasti i koji su deo establišmenta u SAD. Oni su uporedivi sa situacijom u Sovjetskom Savezu i ostalim totalitarnim državama u Istočnoj Evropi tokom hladnog rata, u kojima je ovakva vrsta ideacionih ili ideoloških saglasnosti bila obavezujuća. Činjenica da je jedan od vodećih državnika bio napadnut u tolikoj meri i da je morao da gotovo porekne ono što je izjavio – to najbolje potvrđuje. Keri je ubrzo nakon ovog događaja rekao Dejvidu Gregoriju, voditelju NBC News gostujući u njegovom nedeljnom jutarnjem tok šou programu Meet the Press, da ne želi da više ništa kaže povodom te svoje izjave i da ne želi da dalje ide u tom pravcu. Ovaj primer izvanredno ilustruje čvrstu spregu između naše vlade i medija u snažnoj podršci zvaničnom narativu o jednom od najvažnijih političkih događaja našeg doba.
Sa druge strane, brojni Amerikanci znaju da je za čitav svet od značaja da se istina obelodani i uporno tragaju za odgovorima na pitanja. Koje istraživače biste izdvojili kao ključne za razjašnjenje ubistva Džona Kenedija?
— Da, uporedo sa obavezujućom partijskom linijom i zaverom ćutanja – imamo dramatičnu potragu za odgovorima koja se razbuktala nakon izvanrednog filma Olivera Stouna DžFK iz 1991. godine. Polemike koje su pratile ovaj film i pitanje da li se holivudskom režiseru može poveriti američka istorija iskakalo je sa svih strana establišmentske štampe. Njujork tajms, Vašington post, Tajm magazin napali su ovaj film na način koji dosta otkriva o prirodi zavere ćutanja jer, i pored toga što je Stoun sebi dozvolio mali stepen slobode u kreiranju dijaloga – pouzdanost filma u smislu karaktera, tačnosti i preciznosti dešavanja – nema paralele u filmskom opisu nekog istorijskog događaja, u ovom slučaju istrage atentata na predsednika Kenedija, koju je predvodio okružni tužilac Nju Orleansa Džim Gerison.
Nema nikakve sumnje da je Gerison američki heroj, kome je Oliver Stoun omogućio da ga obasja svetlost istine nakon propagandno-psihološkog rata kome je bio izložen, vođenog u znaku etiketiranja Gerisona kao „teoretičara zavere“. Ukoliko pročitate Gerisonove knjige On the Trail of the Assassins (1988) a posebno A Heritage of Stone (1970), koja nažalost nije ponovo štampana, videćete da je on bio daleko ispred svog vremena u smislu razumevanja uloge federalne vlade i posebno CIA u ubistvu Džona Kenedija i drugim političkim ubistvima i intrigama, no Gerisonovi uvidi jedva da su razmatrani i predstavljeni na fakultetima političkih nauka ili istorije. Poput medija, i za univerzitete Džim Gerison je tabu tema.
Većina značajnih istraživanja o ubistvu DžFK potiče od nezavisnih autora i novinara. Među istraživačima ima dosta univerzitetskih profesora, ali njihova istraživanja nikad nisu dočekana sa odobravanjem zbog kontroverze koja je namerno proizvođena, budući da se neki od veoma uticajnih i moćnih novinara i univerzitetskih profesora implicitno drže i čak aktivno promovišu neodrživu hipotezu „trećeg metka“ Vorenove komisije, ma koliko slabo bila dokumentovana i ma koliko rupa sadržala. Način na koji su mediji propratili pedesetogodišnjicu ubistva DžFK to najbolje pokazuje. Oni koji su dobili mogućnost da govore u medijima podržavali su zvaničnu verziju, no javnost je prepoznala „igru“ najviše zahvaljujući sjajnim istraživačima, počevši od Marka Lejna, advokata i vodećeg istraživača ubistva predsednika Kenedija, koji je radio na istrazi zajedno sa Garisonom. Od njegove bestseler kritike izveštaja i rada Vorenove komisije Žuriti sa presudom, preko knjige Verodostojno poricanje, do Poslednje reči – Moja optužnica CIA za ubistvo DžFK, Lejn je ostao ključni ekspert za pitanja u vezi sa atentatom na DžFK i naknadnim zataškavanjima vlade SAD.
Među izvanrednim istraživačima su Džejms Fecer, profesor emeritus filozofije sa univerziteta Minesota, koji se, pored istraživačkog rada, bavi i organizovanjem naučnih konferencija na kojima se okuplja veliki broj nezavisnih istraživača. Tu je Piter Dejl Skot, profesor engleske književnosti na univerzitetu Berkli u Kaliforniji i bivši kanadski diplomata.
Džoan Melan je još jedan izvanredan istraživač, profesor na univerzitetu Templ u Filadelfiji i autorka je 22 knjige, od kojih tri – Zbogom pravdi, Naš čovek na Haitiju i Velika igra na Kubi – istražuju istoriju CIA i njene uloge u planiranju i prikrivanju atentata na Kenedija. Imao sam čast da je nedavno intervjuišem u svom radijskom programu The Real Deal. Džoan – koja je napisala opsežnu biografiju Džima Gerisona, u kojoj je dat kompletan istorijat Garisonovog istraživanja ubistva DžFK – dolazi sa odeljenja za pozorište, a ne političkih nauka, istorije ili sociologije. Istraživanja koja je obavila su izvan njene naučne discipline, no ona je izvanredan istoričar, čiji rad ne bi bio pozdravljen na odeljenju za istoriju da se opredelila za takvu vrstu univerzitetskog poziva, budući da problematizacija oficijelne i zadate „istine“ nije poželjna u SAD.
Tu je i briljantno istraživanje dr Edvarda Hazlama, koji je svojom knjigom Dr. Mary’s Monkey osvetlio pozornicu senki koje, delujući iza scene, zataškavajući dokaze, kontrolišući diskurs – omogućava da se uspostavi genocidalni poredak. Knjiga govori o ubistvu dr Meri Šerman, nacionalno poznatog istraživača raka 1964, kada otpočinje mračna istorija delovanja medicinskih stručnjaka ogrezlih u tajnim vladinim operacijama tokom tri decenije. Tu je i knjiga Mary’s Mosaic dr Pitera Dženija, koji je završio studije istorije na Prinstonu a doktorirao psihologiju na Bostonskom univerzitetu, koja govori o zaveri CIA u atentatu na Džona Kenedija. Ove sjajne knjige nisu objavljene kao univerzitetska izdanja niti od strane velikih izdavača.
Da postoji korektna debata između branilaca Vorenove komisije i profesora koje sam pomenuo, ne verujem da bi branioci Vorenove komisije imali bilo kakve šanse. Zapravo, septembra ove godine održana je konferencija u Vašingtonu povodom pedesetogodišnjice od objavljivanja izveštaja Vorenove komisije. Organizator je bio Centar za istraživanje atentata na Džona Kenedija iz Vašingtona i organizatori su pozvali bivše pomoćnike Vorenove komisije, budući da su jedino oni još uvek živi, no niko od njih nije prihvatio poziv čak ni za učešće u panelima zato što su oni reprezenti zvanične verzije.
Kada se sve sagleda i u svetlu do sada obelodanjenih dokumenata, može se sa sigurnošću zaključiti da je centralni akter i koordinator ove operacije bila CIA. Radi se o događaju koji zahtevao ogroman stepen koordinacije pre svega obaveštajnih struktura kako vojnih tako i civlnih. Kako bi okarakterisali ponašanje tzv. intelektualne elite u SAD prema ubistvu Džona Kenedija? Da li je ona svojim ponašanjem otvorila brešu za nesmetano organizovanje False Flag operacija koje su modus operandi „elite“?
— To je veoma značajno pitanje, koje sam detaljno ispitivao u svojim radovima i diskutovao sa studentima i kolegama. Čitava tzv. inteligencija, preciznije, levica i liberalna inteligencija – Noam Čomski, urednici magazina Nejšn, uticajni radikalni novinari, kako je to naglasio E. Martin Šoc (E. Martin Schotz) u svojoj izvanrednoj studiji Istorija nas neće amnestirati – ćutala je i odbila da se upusti u Kenedijevo ubistvo, bilo da se radilo o strahu zbog kazne, propagandnog nanošenja štete reputaciji ili narušavanja profesionalnih i prijateljskih odnosa. Sve ove stvari su doprinele zaveri ćutanja koju je sprovela leva inteligencija u SAD.
Kako objasniti da Noam Čomski, koji je sa pravom globalno percipiran kao pouzdan i veoma oštar kritičar spoljne politike SAD, koji se veoma energično zalagao po raznim pitanjima kao što je kriminalna priroda rata u Vijetnamu, kriminalna uloga Izraela u Palestini i brojnim drugim – kada se radi o ubistvu Džona Kenedija ili 9/11 – nije tek ćutao već je aktivno osuđivao one koji su ispitivali ove događaje pokušavajući da otkriju istinu i smisao? Ćutanje je jedna stvar a sasvim je nešto drugo kada gotovo da radite za drugu stranu – što podrška Vorenovoj komisiji svakako znači. To je velika nesreća, ali nije ništa novo – Čomski je generalno odbijao da sagleda ove događaje još od 1960-tih do ranih 1970-tih, i svojim izvanrednim, sposobnostima nije otišao dalje od kritike CIA, nije se potrudio da sagleda šire agendu moći, motive akcija naše obaveštajne zajednice, vojske i ostalih koja se otkrivala svakom ko u prevarama nije želeo da učestvuje.
Zaveri ćutanja, premda ne pripadaju istoj sferi, pridodao bih porodicu Kenedi. Oni su to delimično uradili zbog svoje sopstvene bezbednosti. Ted Kenedi je neko ko bi sebe opravdano mogao da prepozna kao „sledećeg“ Kenedija na spisku za odstrel, nakon Džona i Roberta. Ali, ako shvatimo da je učinjena ogromna nepravda njihovom voljenom bratu, koji je bio i predsednik njihove države, postavlja se pitanje da li je to bila najmudrija stvar koju su mogli da urade? Da li je patriotski tako se ponašati? Ova pitanja bih svakako ostavio otvorenim za debatu.
Sa druge strane imamo novinare poput Freda Kuka i pre svih Marka Lejna, koji nisu želeli da ćute i podvrgli su izveštaj Vorenove komisije bespoštednoj analizi i kritici, no oni nisu mogli da objave svoju kritiku u magazinima Nejšn i Progresiv, koji jednostavno nisu želeli da imaju ništa sa kritikom zvanične verzije atentata na Kenedija.
Da li očekujete da će deklasifikovanjem dokumenata CIA, što je predviđeno za 2017, javnost doći do značajnih materijala?
— Oni uvek mogu da pomere taj datum. Sasvim sam siguran da tu ima materijala koji su značajni – u suprotnom bi ova dokumenta već bila obelodanjena. Sa druge strane, porodica Kenedi ima veliki otpor prema otkrivanju određenih dokumenata i oni se snažno zalažu da dokumenta ostanu pod ključem zbog toga što bi oni verovatno otkrili izvesne kriminalne aktivnosti Roberta Kenedija.
U svojim izvanredno značajnim radovima dokazali ste da je CIA bila glavni akter u psihološko-propagandnom ratu protiv američkog naroda, koji je trebalo da proguta izveštaj Vorenove komisije i njen „čarobni štapić“ ili „usamljenog ubicu“. U tom cilju CIA je osmislila strategiju korišćenja termina „teorija zavere“, pretvorivši ga u izuzetno moćno oružje za borbu protiv nezavisnih istraživača koji tragaju za istinom.
— Termin „teorija zavere“ uveden je kao veoma moćan alat, skovan kako bi medijske dezinformacije, laži i politički diskurs mogli neometano da prolaze kod populacije. Negativne konotacije termina „teorija zavere“ mogu se pratiti od liberalnog istoričara Ričarda Hofstadera, koji je ovaj termin efektno koristio kako bi „osuo paljbu“ protiv „nove desnice“. No ipak je CIA odigrala najveću ulogu u praksi pretvaranja ovog termina u veoma moćno propagandno-psihološko oružje. Naime, u osvit eksplozije skepticizma javnosti prema nalazima Vorenove komisije o atentatu na predsednika Kenedija, CIA je poslala detaljnu direktivu svim svojim biroima pod nazivom: Suprotstavljanje kritikama Izvještaja Vorenove komisije. Memorandum je odigrao ključnu ulogu u pretvaranju termina „teorija zavere“ u oružje za kognitivnu infiltraciju, upereno protiv bilo kog pojedinca ili grupe koji ispituju tajne programe vlade.
Ovaj važan Memorandum i njegove široke implikacije za američku i svetsku politiku i javni diskurs detaljno su analizirani u knjizi dr Lanca de Hejven-Smita (dr Lance de Haven-Smith), profesora političkih nauka sa Florida Stejt Univerziteta, u kojoj dr Smit ispituje poguban uticaj koji je ovaj termin dobio kako bi se istraživači obeshrabrili za istraživanje potencijalnog saučesništva vlade SAD u događajima poput incidenta u zalivu Tonkin, glavnih političkih ubistava iz 60-tih, i 9/11. U pitanju je Dokument CIA 1035-960, objavljen na zahtev Njujork tajmsa, upućen federalnoj vladi SAD 1976. godine na osnovu Zakona o slobodi informisanja. Dokument je posebno značajan jer navodi zabrinutost CIA za „celokupni ugled američke vlade“ vis-à-vis izveštaja Vorenove komisije. Agencija je posebno zainteresovana za održavanje svoje slike i uloge jer je „dostavljala informacije tokom (Vorenove) istrage“. Memorandum daje detaljna uputstva za aktivnosti i opis tehnika kojima treba „suzbijati i diskreditovati tvrdnje istraživača, koje treba kontinuirano nazivati „teoretičarima zavere“ i preduzeti niz mera kako bi se termin proširio i u drugim zemljama, prema kojima treba preduzeti čitav niz aktivnosti. Dokument kaže, na primer, da treba uspostavljene „prijateljske elitne kontakte (posebno sa političarima i urednicima u medijima)“ podsetiti na integritet Vorenove komisije, kojoj treba dati prioritet. Neophodno je isticati stalno da su „optužbe kritičara bez ozbiljne osnove“, navodi se u dokumentu, i „dalja spekulativna diskusija samo ide na ruku (komunističkoj) opoziciji“.
Dokument 1035-960 CIA izdaje direktivu svojim članovima da primenjuju propagandna sredstva kako bi negirali i odbili napade kritičara i objašnjava tehnike za suzbijanje „konspiroloških“ argumenata centriranih na zaključke Vorenove komisije. Takvi odgovori i njihovo spajanje sa pežorativnom etiketom „teorije zavere“ su rutinski, od onda primenjivani za bezbrojna prikrivanja istine u korporativnim medijima od strane komentatora i političkih lidera protiv onih koji zahtevaju istinu i odgovornost za proizvođenje monumentalnih događaja.
U Dokumentu 1035-960 CIA kaže da je neophodno da njeni ljudi u medijima i svim drugim prilikama koriste sledeću argumentaciju:
– Nema ni jednog novog dokaza koji se pojavio a da ga Vorenova komisija nije razmatrala;
– Kritičari obično precenjuju pojedine tačke a ignorišu druge;
– Zavera na ovako širokoj skali ne bi mogla da se sakrije u SAD;
– Kritičari pate od oblika intelektualne gordosti: oni osvetle određenu teoriju i zaljube se u nju;
– Nijedna razumna osoba ne bi odabrala Osvalda za kozaverenika;
– Optužbe da je „više od deset ljudi misteriozno umrlo tokom istrage Vorenove komisije“ neophodno je objašnjavati na prirodan način, npr: najveći broj dotičnih osoba umrlo je prirodnom smrću.
Danas više nego ikada novinari i komentatori koji zauzimaju moćne pozicije u medijima – slede upustva navedena u dokumentu 1035-960.
Metodi i motivi su zaista u potpunosti prihvaćeni i internalizovani od strane intelektualnih radnika i operacionalizovani kroz takve medije, tako da se je uspeh plasmana i prihvatanja zvaničnih narativa o događajima kakvi su bombardovanje federalne zgrade Alfred P. Murrah u Oklahoma Sitiju, 9/11, i masakar u osnovnoj školi Sendi Huk – zagarantovan.
Vi ste među veoma retkim univerzitetskim profesorima koji ne dozvoljavaju da se dogodi ni jedna masovna pucnjava u američkim školama a da detaljno ne ispitate zvanični narativ. Vaše ispitivanje ubistva 20 dece i osmero nastavnika u osnovnoj školi Sendi Huk u decembru 2012. dobilo je planetarni odjek. Da li postoji obrazac po kome se ovakvi događaji odvijaju? Da li oni služe kao terapija šoka za uvođenje veoma nepopularnih mera koje bi inače bilo veoma teško uvesti?
— Ovi događaji služe upravo cilju koji ste naveli. Nedavno sam došao do podatka da je broj slučajeva masovne pucnjave u školama u toku poslednjih petnaest godina povećan za nekoliko stotina procenata. Postavlja se pitanje da li su ljudi postali kolektivno poremećeni ili se radi o programu. I o kakvom programu se radi? Najveći broj bezbednosnih službi u SAD izvodi treninge u kojima učestvuju dobrovoljci ili odabrani ljudi iz određenog okruženja. Uvežbavaju se različite situacije, uključujući masovnu pucnjavu, odbranu od terorističkih napada, evakuacije ranjenih, poplavljenih itd. Do 2008. godine Odeljenje za pravosuđe Savezne vlade je prikupljalo informacije o ovim vežbama i mogli ste od njih da dobijete informacije o datumu održavanja i tipu vežbe. To više nije slučaj. Policija i službe bezbednosti više ne mogu biti sigurne da li prisustvuju vežbi u kojoj učestvuju njihove kolege ili se radi o realnom događaju. Znamo da su u slučaju najvećih skorašnjih terorističkih događaja kao što su 9/11, Londonsko 7/7 bombardovanje ili događaj u Norveškoj u kome je Anders Bering Brejvik, „norveški monstrum“, kako su ga prozvali mediji, na ostrvu Utoja ubio nekoliko desetina dece, pre nego što su se odigrali, održane vežbe na tim mestima. Postoji mogućnost da vežbe, uključujući masovne pucnjave u školama budu američkoj i svetskoj populaciji predstavljene kao realni događaji u medijima – i ja mislim da se upravo to dogodilo u osnovnoj školi Sendi Huk 14. decembra 2012. Tako mi je govorio moj instinkt i takav je bio moj zaključak dok sam gledao fotografije koje su se pojavile dve nedelje nakon događaja i ja sam postavio nekoliko pitanja.
Nisam izvlačio nikakve zaključke i nisam javno izjavljivao da se radi o prevari, kako su to su iskonstruisali mejnstrim mediji u SAD. Na pitanja koja sam postavio nisam dobio odgovor. Mediji su morali da ta logična pitanja postave ukoliko nisu bili saučesnici u ovom događaju, baš kao i u slučaju Bostonskog bombardovanja. Činjenica da pitanja postavlja neko ko dolazi sa univerziteta gde podučava mlade ljude predstavljena je kao nečuvena i sramna od strane nekih od najprominentnijih novinara i komentatora u mejnstrim medijima. Januara 2013. bio sam izložen strahovitom napadu medija a potom mi je univerzitetska administracija izrekla disciplinske mere. Racionalizacija koju su upotrebili je bila da sam koristio naziv univerziteta na svom privatnom blogu iako su me oni upozorili da to ne radim. Problem je u tome što mi oni nikad ništa slično nisu rekli. Radi se o takvom kafkijanskom okruženju koje ne zanima istina niti šta vi imate da kažete, sve dok ne podnesete tužbu i izvedete ih pred sudiju ili pred arbitražnu komisiju. Fakultetska unija je čvrsto bila na mojoj strani i kada smo bili na drugostepenoj arbitraži, koju sam pokrenuo kako bi univerzitetska administracija uklonila disciplinske mere iz mog dosijea. Univerzitet, odnosno menadžment univerziteta, pristao je da sa mnom sklopi sporazum o povlačenju disciplinskih mera ukoliko uklonim ime univerziteta sa svog sajta i ne koristim titulu profesora u svojim ekstrakulikuralnim aktivnostima.
Bio sam izložen i drugim merama uznemiravanja: promenili su svojevoljno naziv kursa koji predajem, vreme mojih predavanja bez konsultacije sa mnom, otkazivali kurseve; članovi bivše administracije su najverovatnije bili autori kleveta o meni koje su slali lokalnoj štampi, zahtevali su od mene da podnesem ostavku. Sve ove stvari trenutno ispitujem na osnovu zvaničnog zahteva za uvid u dokumentaciju kako bih išao do kraja jer ne želim da više podnosim uznemiravanja univerzitetske administracije, koja bi da mi zabrani da predajem i istražujem ono što smatram da treba istraživati i o tome podučavam studente. Univerziteti su danas poput korporacija, što su oni u izvesnoj meri uvek i bili, ali su sada veoma osetljivi na javno mnenje i odnose sa javnošću i voljni su da se odreknu bilo kog istraživanja koje ne ispunjava zahteve političke korektnosti. A razlog zbog kojeg profesori imaju stalno radno mesto je upravo da bi mogli da ispituju teme i postavljaju pitanja koje se ne dopadaju svima i oko kojih se ne slažu svi, a da pritom ne budu izloženi nikakvim merama odmazde. Mislim da danas to nije ni potrebno jer je svega nekolicina profesora spremna da se poduhvati kontroverznih tema i ispita ih na kompleksan intelektualno rigorozan način.
Termin „teorija zavere“ imao je veoma dramatičan uticaj na ono što se događalo u mom slučaju jer se od samog početka medijskog napada, koji se zasnivao na mom etiketiranju kao „teoretičara zavere“, univerzitetska administracija ogradila od mene umesto da kažu: „Trejsi je član našeg fakulteta i možda ono što on kaže ima neku vrednost“. Oni to nisu uradili. Umesto toga, oni su rekli: „Mi ga ne posedujemo“, i nekoliko meseci posle toga počeli su da me „disciplinuju“.
Važno je sagledati motive pokretača False Flag operacije „Sendi Huk masakar“, koji se mogu sagledati iz zakona i mera koji se uvode i opravdavaju tim događajem.
— Ono što vlada SAD sada traži je način da javne školepretvori u mesta gde psihofarmakologija postavlja standarde mentalnog zdravlja, pri čemu će svako dete za koje oni procene da odstupa od standarda biti upućeno na specijalne programe, koji će se realizovati uz podršku Ministarstva za obrazovanje i Ministarstva zdravlja SAD. Obamina administracija je 16.januara 2013. objavila dokument pod nazivom Sada je vreme, u kome se zahteva između ostalog „kontrola oružja“ kao i „povećanje bezbednosti“ uvođenjem tzv. „mera mentalnog zdravlja“. „Kontrola oružja“ je doživela poraz u Kongresu, dok je primena mera „mentalnog zdravlja“ dobila zamah. Ministarstvo obrazovanja i Ministarstvo zdravlja SAD uložili au 162 miliona dolara u ove programe kako bi bili uvedeni u javne škole. 22.novembra 2014. Kancelarija za decu države Konektikat izdala je Izveštaj na 114 strana, koji je dostupan na Internetu i koji se navodno zasniva na policijskoj i medicinskoj evidenciji o Adamu Lanzi, navodnom ubici u školi Sendi Huk. U njemu se zahteva proveravanje i tretman mentalnog zdravlja dece. Spojimo ove dve stvari i dobićemo Vrli Novi Svet i Orvelovu 1984, odnosno sve veći broj ljudi na psihotropnim lekovima koji zapravo ne leče ništa. Radi se o širem programu socijalnog inžinjeringa i kontrole povezanog sa Agendom 21 UN. I upravo se sada u tom kontekstu realizuje u Škotskoj program Getting it Right for Every Child (‘GIRFEC’), koji zahteva postavljanje vladinog staratelja za svako dete od rođenja do sticanja punoletstva. Dobili smo dakle državu koja interveniše i dobija nadređeni položaj nad roditeljima u podizanju dece, i sve je to omogućeno zahvaljujući Izveštaju o Adamu Lanzi, za koga u stvari ne znamo ko je niti da li stvarno postoji. Ovaj projekat još više ogoljava oportunističku upotrebu i možda istinsku nameru Sendi Huk masakra: dramatično intenzivira birokratsku i kvazi-naučnu kontrolu nad svakodnevnim životom dece, uz nastavak erozije same porodice.
Razgovarala BILjANA ĐOROVIĆ
Priredila BILjANA DIKOVIĆ
Facebookreporter